Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Gledam nedavno svoju kćer kako slaže puzzle i divim se njenoj upornosti. Ja nisam nikada bila pasionirani slagač tih pravilno - nepravilnih dijelova koje točno imaju svoje mjesto u cijeloj slici. Jednom mi je netko rekao kako je najlogičnije i najlakše krenuti od okvira. Odvojiš dijelove koji bi mogli činiti okvir i slažeš. Neke odmah prepoznaš, a neke jednostavno tražiš dugo. Možda su ti bile pod nosom cijelo vrijeme, ali se teško razlikuju boje i oblici pa se ljutimo kako nismo videli nešto što nam cijelo vrijeme zapravo bode oči. I tako dio po dio...kada pomislimo da smo stavili pravi dio, a nikako ne ide dalje, znači da smo nešto činili krivo, Onda se opet razveselimo otkrićem odgovarajućeg dijela, uljez automatski ispada, pa možemo dalje sa slaganjem okvira.
Gladam ja svoje uporno dijete, i nadam se i vjerujem, onako objektivno kakve mi majke jesmo prema svojim potpomcima, da će biti ustrajna i u slganju okvira za svoje životne puzzle.
I onda razmislim o svom okviru. Je li gotov? Jedam li ga napokon složila? Jel ima koji uljez koji mi ne dopušta dalje?
Ili sam već na onome dijelu kada popunjavam sredinu, onom težem dijelu kada je mogućnosti kombiniranja manja?
Gledam li i ne prepoznajem ono što mi je cijelo vrijeme tu, ne vidim prave oblike, teksturu, boje, ne uočavam moguću sliku.? Smije li mi netko pomoći slagati ili je to samo na meni?
Možda je stvar u pauzi. Kada se umorim od slaganja, jednostavno, odložiti pa neki drugi dan, kada se osjećam bolje, poletnije, svježije krenuti slagati opet?
Govorim li o puzzlama ili o svom životu?
Više ne znam....

Važan je stav spram puzzli ili života. Da li ti je sve to izazov, igra ili pitanje života i smrti:)

ponekad mi se čini sve kao igra, a da mi imamo previše ozbiljnan pristup, a opet...je li sve igra...jedan je život, jel dopušteno igrati se njime?

čovjek ne bi bio čovjek da nema razna raspoloženja, na žalost teško je stalno biti u nirvani :D baš sam nedavno rekla jednoj prijateljici da sam ušla u fazu života kad se više ne zamaram očekivanjima već vrijeme ulažem u nove izazove:)

Jako lijepo rečeno...ali, svaki dan je na neki način novi izazov, izaziva nas i provocira da damo najbolje od sebe da ga proživimo na najbolji način, bez žaljenja...

Baš tako :) Uzdaj se u se i u svoje kljuse (ako baš moraš i u kljuse) i sve ostalo će se posložiti samo:))))

Kljuse je nešto što vuče???
Znači, ovdje tražim KLJUSE....
Hvala na otkriću... :-)))

Hahaha, molim i drugi put:)

I ja ih volim slagati. Također najprije složim okvir, a zatim sve puzzle prema bojama. I krenem kombinirati. Najprije sve što je crveno, narančasto, ljubičasto, pa prema zagasitijim bojama. Kad preostane desetak puzzli, slažem skroz polako. Jer jednostavno želim uživati do cilja. :~)

A ja ponekad nemam potrebno strpljenje za polagano slaganje...i to me pomalo ljuti... :-(

Puzzle u okviru da , život u okviru ,( konzervi , kalupu sve je to isto) , nikako , stišće , meni treba sloboda u rastezanju i kreativnosti i stvaranju i ...ima toga još:-)))

kad slozis onu malu zadnju puzlicu u zivotu onda ces imati..ljubav.

puzzle, gobleni..nema većeg odmora za mozak.. uživam..

@biserna, nisam mislila okvir kao ograda, nego okvir kao nešto što drži cijelu sliku na okupu...jer se bojim da curi kada nemamo nešto što nas drži da se previše ne rastegnemo, opustimo, odlutamo...

Osjećam deja vu ... zar isti blog nije bio jučer ?

@Geroge, hvala što me čitaš... dobar ti je osjećaj... :-)))