Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Početkom ove školske godine rasplela se ljubavna priča koju mi redovito u nastavcima priča moja kćer.
Laura ide u razred moje Maje,a Tea ide u susjedni. Maja i Tea su najbolje prijateljice još od vrtića, znači nekih 7, 8 godina...
I nakon ovog ljeta sve se promijenilo. Laurin tata je ostavio Laurinu mamu i spetljao se sa Teinom mamom. Teina mama nije nikada imala muža, ona i Tea žive same u stanu sa sijamskom mačkom od kada se Tea rodila.
I tako meni moja Maja od ovog rujna donosi ljubavnu priču u nastavcima gledanu očima djece... Prvo se Laura jako ljutila na Teu, jer kada se vratila iz Slavonije sa mamom i bratom ovoh ljeta, nisu našle tatu i muža doma, kako su ga ostavili, nego jedno poduže pismo da će sve objasniti kada dođe doma za vikend.
Mami nije puno trebalo da poveže dva i dva ( mi žene i supruge to nanjušimo vrlo brzo, samo je pitanje kada si to zbilja želimo i možemo priznati ) i uz puno vike i ružnih riječi ga je ispratila tri ulice dalje u stan gdje živi spomenuta sijamska mačka.
Laura se jako ljutila i prestala razgovarati s Teom jer je Teina mama kriva što njena mama stalno plače, što je tužna, često ljuta i što vikendom ostaje u krevetu skoro do ručka, a ona i brat odlaze kod tete da se mama bar vikendom odmori. I Tea je bila jako ljuta na mamu jer je radi nje izgubila najbolju prijateljicu, jer više ne spava s mamom u sobi kao prije i Teinog tatu će možda morati zvati tata. Ona, koja nikada nije nikog zvala tata, koja je ljubomorno gledala drugu djecu o zagrljajima očeva, sada izgubljeno gleda tog čovjeka koji živi s njima.
I Tea i Laura su tužne i ljute.....
Jer su im odrasli zakomplicirali život, pokvarili nešto najdragocijenije što su imale, iskreno prijateljstvo. Radi čega, pitam se ja...
Radi ljubavi? Iskreno, ne znam...
Znam samo da je Teina mama trudna ( naravno) i da će svi skupa možda odseliti iz kvarta u veći stan neke bake ( Maja nije jasno shvatila čije bake, ali zar je to bitno) da mogu u miru i sreći živjeti skupa kao velika sretna obiltelj, možda udome i psa, kojeg Tea silno želi...
I moja Maja je jako tužna jer joj je Tea dobra prijateljica, a upoznele su se na ritmici i povezivalo ih je to što obje žive samo sa mamom i jedna drugoj su se povjeravale i razgovarale kako je to kada ti nedostaje tata, između ostalog...
Nedavno su Tea i Laura počele razgovarati, opet, počele graditi srušene mostove, čak i počele kovati planove kako razdvojiti golupčiće samo da Tea ne bi odselila iz našeg kvata....
Bar jednom tjedno slušam priče o Teinom mami i Laurinom tati i razmišljam kako mi odrasli krojimo živote svoje djece, donosimo odluke koje se i niih tiču, činimo sve za njih, a možda ne osluškujemo njihove želje, ne vidimo stvari kako oni vide, često a se pravdajući time da su oni i tako mali, da ne razumiju, ne vide, da će shvatiti kada jednog dana budu odrasli...
A sve vide, sve kuže i donose zaključke i sada...
I ovo pitanje iz naslova koje mi je prije Maja često postavljala već dugo nisam čula
I ne pitam se zašto, sve mi je jasno
Ne odlaze na kave da razgovaraju kao mi odrasli, nego na putu do škole, na klupi u parku, ispred dvorane dok čekaju ritmiku, razgovaraju o svemu i o onim stvarima za koje mi smatramo da ne vide, ne čuju, ne razumiju...
A sve kuže
Ili kako bi Gibo predobro rekao :
Znaju dica sve što triba znat,
Znaju ništa ne vidit,
znaju ništa ne pitat,
Znaju anđeli s nama ljudima
S nama ludima...

Što prije nauče da u životu nije kak si oni budu zamislili to bolje za njih.

nisam sigurna, single, da je baš tako, ali to je tvoje mišljenje i ja ga uvažavam...

Baš sam jučer gledao Dr. Housea i slična spika je bila....
Uglavnom...ne postoje roditelji koji ne "sjebu" svoju djecu na ovaj ili onaj način.
Odnos prema roditeljima nas određuje kroz cijeli naš život.
A i mi, kao roditelji....nismo lišeni tog razočarenja da ćemo na ovaj ili onaj način "sjebati" svoju djecu.

glupo je da djeca žive pod staklenim zvonom..i napokon nisu ni oni baš od porculana..ak se sve lijepo objasni i ako je sve u nekom smislu...
pa nije mama ili tata..zanimanje gdje se negira sebe svoje potrebe i ne znam šta žrtva?...
ali ko voli..nek izvoli...a sve pod tobož brigom i ljubavlju..
ne pretjerujte...uglavnom..
i postoji zašto je 18 doba punoljetnosti, odgovaranje pred zakonom..i klasifikacija mlađi maloljetnik..ispod 16..i stariji iznad 16...zar ne?

svjesna sam da su neke moje odluke i isto tako "sjebale" moju djecu i ne bježim od toga, samo donosim pričicu koju ja slušam i često sebe pokušavam vidjeti očima svoje djece....

Djecu treba naučiti primiti i davati. Prilagođavanje je jedna vrst davanja i poklanjanja prostora odraslima za njihov život. Ako djete može imat svoj život, zašto nebi i odrasli mogli imati svoj život. Uskoro će pubertet i te curice će si nač dečke, pa zašto nebi i mama i tata našli si nekoga i bili sretniji. Zašto bi sjedili doma i živjeli život svoje djece umjesto svoj.

Kazneno so odgovorni iznad 14 i može ih se doma ostavljati same.

ukratko čim si roditelj...griješiš...
dvoje djece iste majke istog oca..dva potpuno različita bića..sa drugačijim karakterima i drugačijim potrebama
o emocionalnom shvaćanju i prihvaćanju i potrebama da ne govorim...
dakle pamet u glavu i bez kompliciranja..
i da život nije cvijeće a ni rajski vrt..

zar djeca trebaju upravljati životima roditelja? da li ona uvijek poslušaju ono kako ih stariji uče? jednog dana oni mogu upravljati našim životima,možda..al na to treba biti spreman,.

žao mi je, ali mislim da stvari nisu uvijek tako jednostavne....djeca moraju slušati roditelje dok su mali, a roditelji moraju uvažavati svoju djecu kada su odrasli, naravno da to nije tako , ...nije ništa crno-bijelo, uglavnom su različite nijanse sive....ovisi o gledanju na stvari....

možda sam se krivo izrazio...to je samo temelj...ono što slijedi je-u tom razvoju(obostranom) doći ćemo do odnosa koji može biti dobar za oboje...pričom,tolerancijom,objašnjavanjem stvari onakvima kakve jesu..da shvate da nijedno zlo nije najgore...i da nitko od nas ne može živjeti pod staklenim zvonom....zbog onog drugog....

ako u tome uspijemo,na sivom smo.:))

I ja sam za nijanse sivog...ovisno o trenutku, svijetlije ili tamnije, bitno da se pokušavamo uvažavati i poštivati bez obzira na godine koje nas dijele.... :-)

jučer je blog bio o mačkama..
Čitah tu o voljenju mačaka..o divnim mačkama,..o mazim pazim mačke, a nigdje ne pročitah da netko te mačke seljaka okolo da ih drugi paze, da ih drugi čuvaju, da ne nabrajam dalje..

zanimljivo je, kad čitam o djeci..onda tu ima manje emocija nego kad čitam o mačkama..
jer djeca bi morala onako kako su to roditeljski hirovi..
a nitko nije pitao djecu žele li doći na svijet,
i često slušam i čitam da su djeca nekom za nešto prepreka, žrtva..
a mačke nikome..

sebičnost je ona stvar koja sve boje može zatamnjeti.

pogni,mačka te neće jednog dana pitati zašto si ti sama ili zašto si dovela tog stričeka u kuću.ili zašto nmate ono što imaju susjedi i sl...

nemoj to shvaćati kao da su djeca prepreka za nešto...nisu...

mi smo prepreka sami sebi.

Nije mačka, ali je pas....imam i djecu i psa...i djecu i psa ostavljam same dok radim,a psa čak i ostavim na čuvanje susjedi ako izbivamo duže
Moja djeca u moj svijet, najvažnije osobe u mom životu, moja odgovornost, moja briga, ali i moja radost, i moja žalost, i moja ljutnja i moja tuga i moja najveća sreća, zato veli, nije sve tako jednostavno kako se nama čini....

@ perpetum,mi smo prepreka sami sebi, jako istinito, a sve drugo su izmotavanja, traženje razloga u nečemu ili nekome drugome za naše krive odluke ili izbore

Nebih rekla da smo prepreka sami sebi..

Ne znam koji roditelj može biti sretan, ako je svestan da je svojim postupcima unesrećio svoje dijete..
Kakva je ta nova veza koja se temelji na nečijim "leševima"..

Smatram da ljudi mogu sve u životu emocionalno ostvariti..
Samo za neke postupke treba pričekati vremenski, kad su svi u obitelji zreli za drastičnije promjene..

da bi znala da li ti je dijete nesretno moraš sa njim razgovarati i vidjeti u čemu je problem (uvjeren sam da to već znaš).naučiti ga da nijedan problem nije nerješiv (oprosti,ovo sam naučio od moje drage,dakle nije isključivo žmuško mišljenje).dijete samo od sebe ne može znati što je uopće problem ili mu je problem zapravo,sve. i tamo gdje ga možda nema.

ali svakako to treba ispitati,vidjeti i donijeti zajednički stav.

al za sve to moramo biti u skladu sa sobom.

kad kažemo -drastično,ponovo se vraćamo na to da sve gledamo crno ili bijelo. ništa ne mora biti drastično...nikakva promjena.

mobilni, za djecu koja vole svoju mamu..nema problema..oni će za sve reči da nema problema, samo da je mama sretna.
Priča iz života: moja frendica, bijah joj vjenčana kuma, udala se (on se doselio k njima)..dva sina mlađih godina u dvije godine braka NIKADA nisu rekli svojoj mami da im se njezin muž ne sviđa. Tek usputno su imali problema u školi i u ponašanju van kuće..a u kući su sa osmjehom prihvaćali i njegovu djecu iz prvog braka koja su dosta boravila kod njih..

Nakon tri godine se rastala od dotičnog..
Tek je onda saznala koliko je njegovo prisustvo njima bilo teško..i kako je njima bilo teško gledati dok ona posvećuje svoje vrijeme njegovoj djeci...koja su bila u prvom planu kad bi vikendima došla k njima..
Njega sada spominje samo kroz ono; ajme, kako sam to mogla napraviti svojoj djeci??

(godinu dana su živjeli nevjenčano..pa su se oženili..)

(kad sam već ko špagetlin..da napomenem da se razvela radi njegove nevjere, a ne radi odnosa prema djeci ili djece prema njemu ili slično)

to samo potvrđuje moju teoriju da ništa nije tako jednostavno, pogotovo, kada naši postupci utječu direktno na živote namam dragih ljudi, a posebno, ako se tada sebično okrenemo sebi....

shvaćam...ali čija je to greška??je li ih pitala na vrijeme što misle o tome? je li vidjela njegove reakcije na djecu?

ima jedna nikica ovdje koja je rekla da je od prvog trena vidjela animozitet između njega i sina joj.i veza se provlačila 7 godina takava kakva je.bez braka. a morala je odlučivati između dvije velike ljubavi,kako kaže.
a koliko vidim,nitko se tu baš nije potrudio nešto napraviti po tom pitanju.

ljudi,daleko nas može odvesti isticanje pojedinačnih primjera i to kako su oni završavali...možda nam i jeste ovako što previše gledamo na druge,umjesto da stvorimo svoj život,svoj način riješavanja problema.
činjenica je,nedostaje tu hrabrosti za mnogošta..jer nikad ne znamo što nam život nosi...da li dobro ili zlo.i kad nam se čini najbolje,možemo se prevariti.

mobilni, najgore i je to što ih je stalno pitala..
što je stalno balansirala između njih i njegove djece..
što je htjela da su svi sretni i zadovoljni..
što nisu ničim pokazali da ne vole njezinog novog muškarca- kasnije muža..

Kažem ti, djeca šute da bi roditelji bili sretni..pogotovo ako se roditelj sretno ponaša u novoj vezi ili braku..

Moj je sada već veliki, odrasli i samostalan i uvjerena sam da bi i kao mali i veći..i sada prihvatio svaku moju vezu ili muškarca, ako bi vidio da me to usrećuje..
Radije bi trpio nego se žalio..

u redu,to je tvoj primjer...i možeš biti sretna da imaš takvo dijete...al ima i drugačije djece i drugačijih primjera....i moja su djeca prihvatila čovjeka s kojim je njihova mati otišla...jer sam ih tako odgojio.pokazao da se ništa loše neće dogoditi.jer sam ja pokazao da ne mrzim tog čovjeka i ni njihovu mamu.

ljubav sve rješava...niko nas nije učija kako bit roditelj...i nije lako...i šta god napravili, radimo u dobroj vjeri...vrime to uvik pokaže...nema idealnog...il, barem, nema ga često za srest...nekad smo krivi...nekad nismo...dica će s vrimenom naučit da su i mama i tata samo ljudi...

U ovoj priči, kao i u mnogima sličnima, uopće nije problem u tome ŠTO su roditelji učinili, nego KAKO su to učinili, nisu oni neodgovorni i sebični što su se razvodili i započinjali neki novi život, nego zato što se pritom nisu prije svega bavili svojom djecom pripremajući ih, razgovarajući s njima i dajući im nedvojben osjećaj sigurnosti u njihovu ljubav - jer da jesu, ne bi taj otac otišao ostavljujući pismo na stolu s porukom o naknadnom objašnjenju, niti bi ta ostavljena mama plakala pred svojom djevojčicom, niti bi novi par dopustio da se naruši prijateljstvo njihovih dviju curica... To i samo to je problem u ovoj priči.