Koliko sinoć još
koliko sinoć još imali smo što za reći
pisali smo neke pjesme tuđe i svoje
večeras pak samo oči nam se znoje
za stvarati stihove nešto nam priječi
otvoriti srce svima osjećajući mozak
kako zabranjuje stvaranje emocije lude
ljudi poslagani na hrpu čudom se čude
kuda galopom nestaje krvoločni Kozak
kuda je krenuo kad će vratiti se klati
od reda baku djeda oca mater i dijete
tko im je kriv što mu nisu od roda i vjere
prekrivene zemljom iz njih izničiće vlati
trave tratinčice i neka dama puna sjete
želeći vijenac na glavi početi će ih brati
11.01.2012. u 23:32 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Sonet, ha? Jel to početak sonetnog vijenca?
Autor: vegavega8 | 11.01.2012. u 23:44 | opcije
nije, nego rekoh neka vidim jesam li zaboravio sthoklepati makar nesuvislo
Autor: staranaivan | 11.01.2012. u 23:52 | opcije