Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Dobijem danas poruku kako ona definitvno odlazi, ovaj put u nadi da je zauvijek.
Draga nam Iskričarka, žena za koju sam shvatila da je zapravo moja susjeda i koju sam upoznala u tragikomičnoj situaciji u kojoj me život tada zatekao, žena za koju mogu reći da mi je postala draga kao moje najstarije prijateljice.
Veli kako odlazi.
Sa smješkom.
U velikoooooj nadi da je zauvijek.
Kako ovaj put neće biti privremena pauza.
Uzdahnula, kao, teško mi oko srca.
I onda se nasmijem sama sebi, pa žena živi 3 minute od mene, nije umrla, tu je, ne odlazi zapravo nikamo.
Okreće se nečemu novome, nečemu uzbudljivom, vjeruje da je je ovaj put TO to...to o čemu se usudila maštati, nadati i vjerovati da zaslužuje ne spuštajući ljestvicu svojih očekivanja prema sebi i drugome.
I jako, jako, jako sam sretna zbog nje.
Ne znam zbog koga odlazi,meni on nije ni bitan, ali poznavajući nju, čitam u svakom slovu sreću, nadu, ushićenje,radost, zaigranost kao u djeteta kada napokon istrči na igralište puno energije.
I onda shvatim da sam, pomalo, možda, ali ne bih to javno priznala, malo, mrvicu ljubomorna.
Jer, svi to, vjerojatno, želimo izrekli to naglas ili priznali sami sebi kada se povučemo u osamu, u naskrivenije kutke kada nitko ne vidi i ne čuje.
Ja priznajem da želim, jednog dana, zauvijek...
Odlazak...

:)

ja sam to inapravija

znam i tko, al sam izgubila njen broj mobitela

ma kuculja

ja jok
o čemu ću pričati onda s obeščašćenom stranom ako neću o drlinoj čuni

I ja ću i ja ću...
Pa ću vam svako malo pisati kako je to kada odeš...zauvijek.... :-)))