-vrbica-

Počeli smo čavrljati, kao da se poznajemo već odavno. Bio je veseo i pričao mi nevezano o svačemu. Začudila sam se, kako taj muškarac, ima izvanrednu moć konverzacije. Govorio je točno ono što je mislio, bez ikakvih predrasuda i emotivnih kočnica. No, nešto mi ipak nije promaklo. Za vrijeme tog našeg razgovora, bio je nervozan i često bi palio novu cigaretu. I još nešto. Kada bi se povela riječ o djeci, roditeljima, roditeljskom domu, bivšim ljubavima, lice bi mu postalo ukočeno, pogled bi mu odlutao, negdje tamo, iza mojih leđa. A oči, postajale bi zelenije nego ranije i nekako staklaste. Suze? Ne, one nisu potekle. I za samo kratko vrijeme, on bi opet postao onaj obični Ivo, od malo prije.
Ne znam što me je navelo da ga pitam:
"Ivo, a gdje su ti roditelji? Zar si potpuno sam? Jesi li se ženio? imaš li djece?"
Pogledala sam ga upitno, a on...on je raširio svoje velike zelene oči i rekao:
"Majo, osjećao sam da ćeš me to pitati. Ne znam, zanima li te to zaista, ili me samo tako pitaš. Znaš to je veoma duga priča.
Mislim da bi te ona samo zamarala, poznajemo se malo..."
Zastao je, stavio ruke u đepove jakne, ali pogled mu je i dalje ostao na meni.
"Ma ne Ivo" požurila sam se ponovo sa molbom.
"Bilo bi mi drago, kad bih znala što te tišti. Razgovor pomaže...voljela bih da me smatraš prijateljem"
On kao da je živnuo na te moje rijeći, nasmiješi se, opet me pogleda u oći, kao da se želi uvjeriti da zaista želim čuti njegovu priću, tko je, odakle je...
Klimnuo je glavom, pogled spustio na travnjak i lagano počeo govoriti. Skrenula sam pogled u stranu da mu bude lakše, a on je pričao:
"Rođen sam u Zagrebu 1958 godine. U proljeće. Živio sam sa majkom, bakom i djedom. Otac je u to vrijeme bio u vojsci. Dvije godine bilo je previše za moju majku i ona je našla drugoga. Kada se otac vratio, nastao je pakao. Tada sam imao tri godine. Razveli su se. Otac je otišao, a ja sam ostao sa djedom i bakom sve do četvrte godine. Tada se odjednom srušio sav moj svijet. I mama je odlučila da ode.Došla je jedno poslijepodne, odvela me na kolodvor, odakle smo otputovali u Slavoniju u jedno malo selo, gdje je živjela moja druga baka. E, tu je sve počelo naopako. Oko mene strani ljudi, nepoznata sredina, baka robusna žena vična poslu na zemlji, a moj djed, pijanica, razbijač i palikuća. U takvoj sredini me je ostavila majka i otišla. Ipak sam zavolio taj život na selu. Prirodu, ravna polja, šumarke, sve osim djeda.
Često, ili bolje reći, svaki dan bio je pijan. Tukao je baku, mene bezobrazno čuškao i vukao za uši, a ja tu nisam mogao ništa. Kad mi je bilo pet godina, umro je. Bilo je to veliko olakšanje za mene i baku. Prodala je kravu i vratila dugove, koji su se nakupila poslije sprovoda. S preostalim novcem, kupila je novi namještaj. Kao da sam bio ponovo u Zagrebu. Kuća uredna i lijepo namještena, mir, baka i ja sami. U jesen sam pošao u školu. Oko Božića, došla je mama. Ali sa novim mužem. Naredila mi je da tog stranog čovjeka zovem "tata". No on je znao, kako privući tuđe dijete i postali smo prijatelji. Bio sam sretan, što na kraju imam sve. Tatu, mamu, baku, dom. Tokom godina, likovi moje bake i djede iz Zagreba, polako su se gubili. Znao sam da oni postoje, ali baka i ja nismo ih spominjali. Prolazile su godine, porastao sam, završavao osmi razred, kad se mama rastajala od drugog muža. Između svih tih godina, dolazila je, donijela mi pokoju majcu ili vestu i brdo slatkiša. Nikad me više nije tukla. I promijenila se čudno. Često me je nježno grlila i milovala po kosi. Te trenutke, nisam htio pomutiti niti glasnim disanjem.
Baš kada sam završio osmi razred, mama je ponovno došla, ali u jastuku je donijela i mog malog brata. Udala se po treći puta. Malo nakon toga, došao je i taj treći tata. Nisam ga volio, a on se nije niti trudio da promijeni stanje.
Došla je jesen, a ja sam krenuo u srednju medicinsku školu. Odmah nakon polugodišta, opet je došla mama i odvela baku kod sebe. Ostao sam sam...obavljao sam sve poslove. Pranje, kuhanje, dvadeset kokoši, pas i dvije mačke.
Nisam se niti ljutio, niti protestirao, znao sam da je baka potrebna i mom polubratu. Ali osjećao sam se užasno usamljeno. Noći sam provodio u strahu od nečeg nepoznatog. Vidljivo sam se promijenio. Prošla je zima, došlo proljeće, a baka se još nije vratila. Svaki mjesec, stiglo bi nešto novca i jedno pismo. To nije bilo dovoljno. Osjećao sam životinjsku želju, da me netko pazi i brine o meni. No bilo je sve uzalud. Ne znam, kako mi je to palo na pamet, ali, spakovao sam svoje stvari, napustio kuću i pobjegao kod prijatelja u samostan. Odjednom sam htio postati redovnik. Ne znam tko je to dojavio mami, no ona je za tri dana doletjela u Dubrovnik. Našla me je u vrtu, kako sjedim i pušim. Bio je to očajan susret. Bez pozdrava mi je prišla i raspalila šamar. Obasipala me pogrdnim rijećima. Šutio sami trpio, jer ona nije vjerovala u Boga. Ni danas ne vjeruje. Zato sam razumio njeno pakleno raspoloženje. Još istog dana, odvela me natrag u Slavoniju, kao psa na uzici. Baka se vratila kući, ja sam nastavio školovanje, mama je opet otišla.....

jedva čekam nastavak.... bravo vrbi :-)))

ide to tebi vrbice, samo nastavi, meni se isto sviđa! ;))

Ok...ako vam se sviđa, sutra slijedi nastavak...:)))

naravno da nam se sviđa....piši, vrbice...

lijepo - svaka cast

maza hoću...hvala ti...))

raky pozdrav i tebi...:)))

vrbi, jel to onaj isti Ivo, od jučer....?

ninočka..je...odlučila sam nastaviti priču...:))))

onaj mi se više sviđao....ovaj ima tužnu priću, previše nam je sličan...
sigurno je iskričar.

nina, nije...ali priča je istinita...doživljena...
malko preinačena...:))

ljepo....čekam 3. dio....:))

vrbice ivo, ajde, idemo dalje! nemoj ovako u nastavcima. makar i Zagorka je izlazila u nastavcima . . . .

mol...ne bih htjela biti pre dosadna,
ali sutra ću napisati velik dio...:)))

čekam sa nestrpljenjem!

nemoj tako razmišljati, vrbice...
piši kad ti se piše...tad se najbolje piše...
a to jesi li dosadna il ne, ne stoji....
blog je tvoj....i čitat će ga onaj ko želi...
a ko neće, neće...i ok je to...

meni se nekad ne čitaju neka duga štiva tu, al kasnije se vratim i pročitam...kad mi se čita...

ne misli na čitače, nego uživaj pišući .))))

maza baš ti hvala...:)))
Malo si me ohrabrila...
Zapravo mi i nije bilo na pameti, da li će netko
čitati...jednostavno se tako osijećam i pišem....
I da, u pravu si, najbolje se piše kad ne misliš
na ništa drugo....:))))))

bravo.

idem...čeka me sulejman .)))
čitamo se...

Jako lijepo a ujedno i tužno..

aguara..realne priće večinom su tužne...:)))

Evo, konačno nađoh vremena pročitati oba nastavka.
Zanimljivo, svaka čast !
Čekam treći dio.... :)))