Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Zvoni jutros oko pola 8 telefon.
Ne mobitel.
Tako rano me na fiksni zovu samo mama, baka i jedna prijateljica.
Žena se godinama odupire mobitelu...piše mi pisma kad je na moru, čak mi napiše pismo kad je u Zgb i pošalje dijete da ubaci u kaslić kad ide u moj kvart, meni to jako simpatično, draga i posebna žena.
Upoznale se na roditeljskom, skužile kako obje volimo raditi nakit, imamo zajedničku poznanicu, obje brbljave, nije nam puno trebalo da se zbližimo.
Prije dvije godine njena obitelj preselila...preselila ona s djecom, muž ostao u starom kvartu.
Muž neki umjetnik, boem, sad ga ima, sad ga nema...nježna dušica, neshvaćen.
Ode na neku likovnu koloniju koja potraje umjesto dva dana...dva, tri tjedna...vrati se sa par slika, proda ih,nešto zaradi...pa onda opet boemski...neshvaćeno besciljno luta...
I tako muž ostao u starom kvartu, podstanar, ne želi u nasljeđen stan, ne paše mu okruženje, cijeli život proveo u jednoj ulici na broju 11.
Muž zapravo ima komada...već nekoliko godina, a ona veli, ma doći će on k sebi, radi djece, ako ne radi mene.
Navikla na njegovo lutanje, uvijek se vrati..bar na par dana, tada sam sretna.

Dakle, jutros zove sva u plaču.
Dobio Ivor od tate na poklon anatomski atlas jer je upisao medicinu...i opet u plač.
Budi sretna rekoh, moj bivši nije ni pitao kako sam platila maturalac i s kojim novcem ću kupiti sve potrebno za školu.
Ma ne to...napisao posvetu.
Ivoru od tate i Nade, sretno našem brucošu.
Opet plač...pa znaš gdje je kad nije doma...znam, veli, ali ovo zbilja znači da su skupa.
Saslušala ju, rekla par utješnih, dogovorile kavu za vikend.

Valjda istinu nekad vidimo samo kad nas bode u oči.
Malo mi dala misliti.

ni onda, ponekad

Meija, to ona : slijep pored zdravih očiju :(
Gadno..

I svaku svoju tajnu otkrij mi
Učini to, reci mi da znam
Iskrena budi samo
Prijatelj tvoj biću

Ljubavi svakoj dođe kraj
Dvoje loši kad postanu
Teško prijatelji ostanu
Samo to znaj

https://www.youtube.com/watch?v=ZxtO_Aegq1g

Bude prošlo.
Naći će si i ona mjesto.
Zaokupiti se nečim.
Ne gubi ona nikoga, samo se tako osjeća.
Teško je to.

https://www.youtube.com/watch?v=yX3rhiLjIc0

Georgi, izgubila ga ona davno...čak je i ona toga bila svjesna ali se stalno nadala.
I onda ju dokrajči...Nada :(

ofco...ma ja ti nekak vjerujem da smo svi mi svjesni kaj nam se događa ispred nosa, ali namjerno ignoriramo, guramo od sebe jer nam je tako jednostavnije, lakše..

Pa, ne postoji ona samo zbog njega, nego zbog sebe....treba se baviti sobom.
Ali to je lako reći sa strane. Barem u Zgb ima svega: neki lijepi plesni studio, društveni plesovi...to je jako lijepo.
Kuća-poso-kuća-poso, djeca odrasla i kud? Sad treba nešto ona napraviti lijepoga za sebe.
Al, lako reći kad nisi involviran. Vjerujem da će biti dobro. Samo malo dok prihvati i okrene se nečemu što ju veseli.

https://www.youtube.com/watch?v=vyipKePFLxw

Koga on to ima? Taj umjetnik, podstanar, boem, slikar, naivac. Nekakvu Nadu. I Koloniju. Nema za njega nade..odavno je on izgubio sve niti, ako ih je ikada imao. Ovca, ništa ne gubimo kad ode ljeto...jedne će ga jeseni pronaći pokraj kade...predozirao se glađu...ravnodušnošću, dugom kosom , izgubljenim pogledom...
( izgubila je ružnu naviku da nešto nedifinirano zove svojim. To da ! )

Progledala je napokon, za njeno dobro...to je sve...
ali on je svinja, trebao joj je već prije dati čvrsto do znanja, da nema više...nego je bohemčini odgovaralo malo seksića sim, malo tam...ružno

ej, Medonjo, a kaj ako je to njemu sve kaj treba?

mala korekcija (dobronamjerna)
bio je neshvaćen
sad više nije

Ne idi ispred mene, mogu te ne slijediti. Ne idi iza mene, mogu te ne voditi. Jednostavno idi pored mene i budi moj prijatelj.

https://www.youtube.com/watch?v=zm3_rYPCg8Q

Mam, meni su ti umjetnicu tužni, jako tužni...plačipičkice, ni u djelima njihovim ih nema...nema tragova ...život bez sjene...hlada, mira, ogromne jabuke na sred dvorišta i cijela jesen u skupljanju lišća. skupljanje otpalog lišća kao ekspresoizam..jesenska stvarnost u žutom...

Ma o na je shrvana jer je sada u onoj fazi...da sam se bar ranije odljepila od njega...lakše bi mi bilo,sad sa 50 i sitno nisam ni mlada ni stara ni vrit ni mimo, djeca je ne trebaju više...gadno ali nije kraj svijeta, nemam savjet mogu samo saslušati

Medonjo, dva različita vrijednosna svijeta koja se ne mogu ni na metar približiti!

Njemu je, Meija , onako kako ja "mislim" da mu jest. Nije me briga kako mu je u stvarnosti. Ono što ne želimo za sebe, nama nije ni bitno...

ona nema nit' mobitel, a majka...
...brbljava je...radi nakit...
ima dijete koje upisuje medicinu, vjeruje da će se tata zbog djece vratiti....ej...

Oni su bili par koji se ne svađa, minimalno komunicira, on je uvijek bio u svom svijetu.
Jebate, mene kad nešto muči ja kopam do kosti, pitam, ne bojim se odgovora...ne više :)

Onda se mora naučiti voljeti sebe.
A ne kroz to kako ju drugi vole zauzvrat.

Ostalo će se posložiti. Žena od 50 je divota. Vidi našu Juicy. Zvijer. Malo je ohrabri, bit će ona ko zmaj.

(to ja opet sastrane- statirajući u kukuruzima mantram, a kad koraknem van kuruze zgazi me šleper).

Mazo, ona je vrijedna žena...defektolog, nakit radi sebi za gušt, nije probisvjet, dvoje pametne djece, ne voli mob i nove tehnologije, zbog toga ju treba osuditi?

jesi li ti igdje pročitala da je ja osuđujem?
samo ''govorim na glas'' ono šta mi je palo u oko....

Medonjo, probaj se staviti u njihove cipele, kako oni nas vide
"vidi kako su jadni, hrmblaju od jutra do sutra za nekaj kaj, život im prolazi ispred očiju...meni je njih jako žao"

jel malo drugačije zvuči? ;)

ne bude te se složil sa mnom, ali svatko od nas ima život onakav kakav nam treba
jer ako imamo dvije zdrave noge i dvije zdrave ruke, podosta zdavog mozgića, imamo jako puno ako s tim znamo kaj i kaj

kak*

Meija, opeet se ne slažem. Postoji samo svijet koji ja poznam. Ostalo su tuđe iluzije. Više mi dirne istinski prosjak ( veća umjetnost ) nego neshvaćeni umjetnik. Više umjetnosti ima jedan mali rat, nego cijela hrvatska umjetnička scena...

Ja sam na bolniji način naučila da valja kopati kad nešto smrdi ...pa i drek ak je u mom dvorištu.
Hvala onom koji se svojevremeno "posrao"...nije dugo smrdilo ali zapamtila...

Opet, ne mogu misliti što on misli. Znam što je obitelj, ali ne znam što je neshvaćena umjetnost. Mislim da dosta s tim znam i dosta nebitnog ne znam.

ajd da se ne slažemo, jednom :)
ako o nečemu nemamo iskustvene spoznaje, ne znači da ne postoji

blizak mi je svijet umjetnika i znam da su to duše koje u ovom svijetu moraju naći alternativni kutak za sebe
kao kaj meni treba posložen život jer ne volim rusvaj oko sebe

;)

https://www.youtube.com/watch?v=TZdz9RYRDIo

U snu zalutalom kao vjetar
što zvijezda srebro posipa
Toplinom noći sjenke lete zaboravom
Kutcima tajnim skroviśtima tvojim

Dnom beskrajnim tišina snenih
gdje kanjoni zaboravljene ljubavi stoje
Odletjela je ptica ljubavna u svemir
U tamu neprobojnu obnijela mir

I kad ga shvatiš, što on ima od toga. Njega ne zanima tvoje shvaćanje. Čak nisi poželjna ni kao kupac.

ne moram ga shvatiti
ali trebam ga prihvatiti kao takvog bez da ga pokušam promijeniti ili prilagoditi sebi

..."ako o nečemu nemamo iskustvene spoznaje, ne znači da ne postoji"
Moram uložiti veliku dozu razumijevanja i veliki napor uma da bih priznao da postoji. ( jer me ne zanima )

Meija, razmišljaš u ime nekakve iluzije. Da li je to potrebno, ili, da li je to tebi potrebno?

Meni umjetnici zanimljivi...sa strane :)
Svi imamo povremeno potrebu biti sami onak, bez ikoga, ali da je to način života, ja ne bih mogla s tim živjeti.

Predpostavljati tuđe snove. Što tko sanja, ako sanja?!

Mazo, kužim...ona meni jako draga ali mislm da malo previše drami...
A možda on još ne kuži da ona napokon kuži :(

pa da, da te zanima, pokušao bi se približiti
ili kak veli ofca, da nam je netko takav blizak, bio bi nam ili iritantan jer nas žifcira njegov lelujav život, ili bi ga kao nužnost bivanja u nekoj kombinaciji, morali prihvatiti

da li bi nam uspjelo, nemam pojma

;)

Ovcu, baš kao otpalo lišće koje nam remeti zalenilo dvorišta i moramo ga grabljama skupiti...a nije lišće krivo, nije kriva ni jesen...samo ispunjava svoje svojstvo. Kako bi izgledalo opalo lišće da nije opalo?

moj umjetnik nakon cca tjedan dana shvatio da sam pokupila stvari, djecu i otišla. Začudilo me kako tako brzo... Prošlo 15 godina, on još uvijek čeka da se vratim. Iako doma ima drugu ženu i dijete... pravi umjetnik.

Ili grabljaš i plačeš što je otpalo, a to je prirodni proces.
Sve što otpada i treba otpasti.
To tako treba biti.
(ja iz kukuruza).

Točno, Meija. dolazimo do toga da smo mi tvorci te stvarnosti a ne nitko sa strane...niti njegova umjetnost utječe na život onih kojii ga nedoživljavaju,...na nas, doslovno.

eto, složili smo se, u nečemu, Medonjo :)

Medo, sve ima svoj smisao...vrijeme i mjesto.
Ja pokušavam manje dramiti a više sagledati iz svih kuteva...ne kažem da uspijevam uvijek ali...učim

Paske, ne bih nikada plakao . Lišće je samo promijenilo mjesto boravka i pri tom ga ništa nije boljelo. Bar se meni tako javi.: ispunjavam svoju namjenu, svoje konačno svojstvo vidljivo ljudima.

Jedanplus, bravo za tebe :)

neznam što se ludima tokom vremena dogodi
zaborave zašto su počeli živjeti zajedno..
ovako ja to gledam:

Do jučer si bila prvo što sam pomislio kada sam se probudio i posljednje o čemu sam razmišljao prije nego što sam zaspao, danas to više nisi, danas si samo netko koga poznajem i koga mogu sresti u prolazu, pozdraviti i ništa više. Volio sam te luđački, doslovno tako, bila si mi sve na svijetu, sve što sam imao, danas to više nisi, danas postoje neki drugi prioriteti u mom životu, postoje ljudi kojima je iskreno stalo do mene i to mi svaki dan pokazuju, nekim sitnicama, ali i to mi je dovoljno da znam kako me vole. Jedno obično pitanje kako sam otvara vrata i srce novim ljudima. I ne… Nije to ljubav, jer ljubavi više nemam, svu si je ti potrošila, ali je poštivanje onoga tko se barem na takav kurtoazan način zabrine za mene.
Nekada si bila centar mog svijeta, ne samo centar, bila si moj svijet, danas to više nisi. Danas si netko tko je prošao kroz moj život i za koga ne znam da li će ikada više biti njegov dio, ne znam, iako se iskreno trudim da to opet postaneš jer negdje je zapisana i tvoja i moja sudbina, a mi smo do jučer mislili da je ona samo naša i da nas nije spojila zbog toga da bi se rastajali. Teško je predvidjeti što će biti sutra, ali danas je tako, ne volim te dovoljno da opet budemo isti, ali te još uvijek volim dostatno da od sudbine ne bježim, jer ona će nas sustići bilo kada bez obzira na sve i na sadašnje stanje. Ako netko želi da budemo skupa, nećemo biti, biti ćemo zajedno samo ukoliko mi to želimo, ukoliko mi shvatimo da ego, inat, tvrdoglavost, pokušaj mržnje ne donose ništa, jer ne možeš zamrziti nekoga koga si do jučer smatrao svojom zvijezdom vodiljom, svojim najdražim bićem na ovome svijetu, a oni što govore da je tanka linija između ljubavi i mržnje očito nikada nisu voljeli, jer za drage osobe uvijek ima mjesta u srcu bez obzira što ih volimo manje nego što smo ih voljeli do samo prije nekoliko dana.
Danas ne želim nikoga u svom životu, pa ni tebe, što će biti sutra ne znam, ali znam da sam i ja povrijeđen, i ja imam osjećaje, kakvi god oni bili. I oni me vode, oni mi kažu da te danas ne mogu voljeti, da te ne želim voljeti, da se trudim i uspijevam ne misliti o tebi ni jučer ni danas, a niti sutra vjerojatno neću. Ne obraćam ti se, ne diram te, puštam te da slobodno letiš u svojim mislima istom onom jačinom kojom sam te do prije samo nekoliko dana grčevito držao. Sada te više ne držim, pustio sam te i tebi ostavljam vrijeme i volju hoćeš li ponovo dopustiti da te držim kao nekada. Ali, problem je u tome što ja više ne znam da li to želim ili ne želim, kako reče jedan pjesnik. Vrijeme neumitno teče, ali i pokazuje neke stvari, sudbina nas spaja, ali i razdvaja. Što će od toga biti niti ti ni ja ne znamo, znamo samo da smo se voljeli jednom onako iskreno kao djeca, možemo li to opet pokazati će ono što dolazi, možda ne sutra, za deset dana, ali da će se to dogoditi, sasvim zasigurno hoće.

https://www.youtube.com/watch?v=n4RjJKxsamQ

Da. A mi ljudi nekad plačemo dok grabljamo lišće koje pada samo zato što treba pasti.
A sve se samo odvija onako kako treba.
Ili kosimo travu i plačemo. Smiješno je kad se usporedi s lišćem i travom....lijepa ti poredba s lišćem.

Baš u svemu previše dramimo. Dobro je dok je to dio naše duhovnosti, nije dobro ako smo to naštrebali kroz protekle godine. Šablonizirali. I ljubav se može strpatu u šablone i to radimao baš onda kad mislimo da smo položili i zadnji ispit iz ljubavi iz tog predmeta. ( pišem samo u svoje ime a ne u ime ljubavi )

ofco, i to...promjeniti kut gledanja pa morti vidimo i ono kaj do sad nismo
a dobro je čuti one druge koji su možda bliže, pa bolje vide
ili brže uočavaju od nas

;)

ma nije loše malo, s vremena na vrijeme, dignuti tenziju
ali ako dramom zakamufliramo bitno, e onda je već frka

ja ne mogu zamisliti da sa 50 godina...(alooooo...pola stoljeća...)
budeš tako smiješan i očekuješ da će ti se muž vratit, a ...
pazi sad....
ti se odseliš sa djecom, on ostane...
ima drugu...boem je, umjetnik, slobodan da ide s vama....aloooooo....
i? ''vratit će se zbog djece''.
a djeca odrasla bez njega.

Wasyxde, jesu li zvijezde izgubile svoj sjaj?
Jednom davno se BOG probudio i naredio kućnom računalu:
" Svjetlo!"
i upallio se miliijrde galaksija.
Isti Taj će jednom, iz navike reći:
" Gasi svjetlo!" ( moja najkraća sf-priča )

Mazo, ima nas svakakvih...jedan stari bloger je rekao, najviše različitih :)

Bog je navodno stvorio ljude..
a ljudi računalo...
DAL I JEDNO I DRUGO-po slici i prilici..
SF-tu sam najači!!

https://www.youtube.com/watch?v=xmTeUT8C09I

ovco, ima, ima...mah mah tom blogeru...nešto mi je poznat taj izraz...blogerski :)

čujem da su došli dani kad mu baš i nije do mahanja.... mah, mah :-)))))

Radi se o vječnosti i tu smo svi kratki...Nitko nije najjači. Sve što naš mali mozak može zamisliti ( Zamisliti !!!! ), negdje postoji. To mi je prekrsno. Izgledam sam sebi kao Stvoritelj!

gotovo za danas, s moje adrese
mah vam, ljudi, budite dobro i uhvatite malo sunca :)

da, wasyx u pravu si...stalna samo mijena jest! zato je iluzorno očekivati (nadati se, da) da ćemo isti biti sa 18 i sa 58? ljudi se mijenjaju, i neki tu promjenu i sebe i okoline prate tako što i sami rastu i mijenjaju se. a neki naprosto više ne idu jedno uz drugo...i kad se to dogodi. bolje je krenuti solo nego silno štopati ili sebe ili ono drugo! nažalost, malo ljudi shvati to na vrijeme pa nešto i može i hoće učinit! većina to spoznamo dockan! no, ja uvijek kažem bolje ikad nego nikad!

ziher sam da je to jedna predivna priča sa užasno dobrim komentarima

kada bih pročitao možda bi bili jezivo dobri komentari

Krelec,hoćeš skraćenu verziju priče samo za tvoje oči?

žena je imala idealnog muža
status udate, a nije joj visio nad glavom
i boli je briga. mogla je tako cijeli život

a sad je on mrcina nju prisilio da mijenja svoju rutinu.
i još se s njim posvađati jer je na glas izgovorio (napisao) da ima drugu

(koji klinac nije šutio, mogli su tako još godinama- i svima dobro)


uostalom..ima ona jedna poznata: kako je cigan volio gospođu----

Mlogo sam ga volela :)

i druga priča ti je dobra :)