Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Moj susjed.
Živimo skoro 10 godina na istom katu, računajte koliko puta smo se sreli, ispred zgrade, u hodniku, u liftu...
Nek se vidimo samo jednom mjesečno, to je stotinjak susreta najmanje...
Nikad ga nisam vidjela nasmijanog, ma nikad ga nisam vidjela a da nije smrknut ili nekog neugodnog prijetećeg pogleda.
Ne pozdravlja, naravno...
No, s vremenom na vrijeme mi se obrati, kad smo samu u liftu.
Kako moj pas laje po cijele dane, nije istina...zalaje ponekad na zvono, priznajem.
Kako moja djeca lupaju vratima da njemu slike sa zida u stanu padaju...lupaju vratima lifta čak i onim danima kada su vikendom kod bake, a pas je lajao baš sinoć iako je skupa sa spomenutim divljacima 15 km od Zagreba.
U početku sam djecu upozoravala, možda se zbilja čuje lupanje lifta ili možda s prijateljima buče po hodnicima kad sam na poslu. Malo ispitala ostale susjede pa shvatila kako moji Indijanci nisu ništa gori ili puno bolji od ostale, zaigrane djece...
Onda sam počela ignorirati njegove primjedbe...
On nastavio po starom.
Ja i dalje po svom, pozdravim uljudno i pustim ga neka vergla...
Jedna od sljedećig primjedbi je bila kako su to neodgojena djeca koja osim što uništavaju zajedničku imovinu, niti ne pozdravljaju...
Čudno, a ostalim susjedima trče pridržati vrata, pomognu s vrećicama mamama s kolicima, samo čekam da veli kako mu hračnu u lice...
Ne prestaje taj njegov tihi teror pa ga svi zaobilaze, naravno, prema svima je takav, nekima manje, nekima više.
Postoji ženica u toj priči, tiha, neprimjetna ko sjena.
Živi s tim čovjekom, kad ih vidim skupa..ne vidim ih skupa.
Hodaju jedno pored drugoga, valjda tako i žive...
Često sam se pitala jel bolestan...
Mislim da nije, vrlo je lucidan, svjestan svojih riječi i postupaka...
Mislim da je duboko nesretan i tako ogorčen postao zločesta osoba, nepovratno...
Tko sam ja da sudim o tuđem životu, tko zna što ljudi misle o meni i mojoj obitelji, ali ne mogu ne primjećivati...
Nesreću, tugu, jad, ljutnju, frustraciju, mržnju...
I onda još više budem sretna jer je meni hebena čaša uvijek na pola puna...
Nebitno jel u njoj pivo, vino, sok, voda...uvijek dotočim.
Uz osmijeh.
:)))

Imala sam jednog susjeda samotnjaka. Nije imao djece i nikada ga nitko nije posjecivao
Hodao je sa stakom . Nije dobro cuo. Zaspao bi za vrijeme dnevnika a tv cijelu noc glasno bi radio.

Jedna susjeda je zvala socijalne radnike da ga stave u staracki dom ali on se nije dao.
Jednom samu mu drzala otvorena ulazna vrata u zgradu ali nije htio uci.

Cekao je da zatvorim vrata i odem da bi on sam otkljucao. Ponos ili predrasude.
Umro je u stanu sam. Stan je nasljedio necak koji ga nikad nije posjetio.

Često se pitam sto je najgore što se može desiti ljudskom biću.
Da promaši život, čini mi se.
Da nikad ne nađe svoje mjesto i smisao.
Ne mora svaki čovjek biti roditelj da bi bio sretan i ispunjen.
Ne mora svatko putovati da bi našao radost i svrhu.
Ne mora svatko biti uspješan u karijeri da bismo ga smatrali uspješnim u životu.
Stalno govorim sebi i djeci da ne dopustimo da nam život prolazi pored nas...
Zagrizi i samo naprijed.

Mi zene drugacije promisljamo. Posvetimo se djeci pa onda unucima. Imamo prijateljice. Nadjemo mi zanimaciju.
Muskarci dok su radno sposobni uglavnom obavljaju svoje poslove ovisno o svom zanimanju. Ne bih generalizirala,
alu ima i takvih koji kada odu u mirovinu ne znaju kamo bi sa sobom. Povuku se u svoja cetir zida. Neki su preponosni da bi trazili pomoc kada im je potrebna. Mislim da ne zele priznati sami sebi da su onemocali.

moguće je i to,
nama muškima posao zna biti život...
dan želim :)

Dis, ali ste vjerojatno svjesni da ima i života mimo posla :))

Cijeli zivot radim s ljudima . Znam neke vrlo pametne i sposobne osobe. Kada su morali otici u mirovinu
umrli su nakon par godina.
Njima je posao bio smisao zivota.

svjesni da, ali ponese nas
osobito ako posao nije beskonačno
ponavljanje iste radnje