Ravnoteža...
Pita me moje dijete danas : mama, kad si zadnji put plakala od sreće?
I pokušavam se prisjetiti kad.
Ne znam točno.
Ovakva blentava emotivna, kakva jesam, sigurno ove jeseni...
Ali nema šanse da se sjetim kada i zbog čega.
Nastavlja ona kako bismo trebali jednako plakati i radi tuge i radosti.
Izbaciti iz sebe te osjećaje...do kraja
Koliko tuge, toliko i radosti...tako bi trebalo biti u životu.
I nešto između, dodajem ja...
Nivelacija...
Ravnoteža...
Balans...
A mi bismo samo radost, veselje, ružičasto...
Ali nije tako, ne može, nigdje ne piše da ćemo se stalno smijati...
Sve je to život.
I ja ga volim...i kad plačem.
27.11.2014. u 0:06 | Editirano: 27.11.2014. u 0:13 | Dodaj komentar
Ne plačem tako često ni radi tuge...malo otupi čovjek nakon nekog vremena.
Ali meni fenomenalno kako je ona danas plakala od sreće jer se pomirila sa prijateljicom.
Skupa plakale i zaključile..to o suzama :)
Autor: ovca_ko_ovca | 27.11.2014. u 0:17 | opcije
A što ćemo s tobom?
Autor: REXTOR | 27.11.2014. u 1:35 | opcije
Još je u njekim granjicjama.
Autor: RAVUS | 27.11.2014. u 1:36 | opcije
Neka te...
Autor: REXTOR | 27.11.2014. u 1:37 | opcije
Malo previše plaće,
rijetko skida gaće?
Autor: REXTOR | 27.11.2014. u 1:37 | opcije
Sve u svoje vrime...
Autor: REXTOR | 27.11.2014. u 1:38 | opcije