Non quis, sed quid

Link

“Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.”
(Vesna Parun, Za sve su kriva djetinjstva naša)
Link

ae ajde da te pozdravim .. dok mi se prsti ne zamrznu

pozz, raky ;))

Cura sa Zlarina
nekad lipa bila.
Kao djeva mlada
s njega otplovila.

Otoka se vanka
ona bila snašla.
Na kopnu je bila
prvu ljubav našla.

Zbog jedne ljubavi
tad će da požali.
Rad mladosti svoje,
ludosti u glavi.

Sudbina se njena
za pismu vezala.
Pa i u vrimena
ka starija dama.

Razne,svakojake
pisme bi pisala.
Čak pišući bajke
do posljednja dana.

Kad sam bija na Zlarinu
upozna sam curu finu.
Tražija sam da mi dadne
i na šarm moj meni padne.

Al se je predomislila,
nimi tada dati htila.
Pa sam drugu mora tražit,
u drugoj si strast utažit!

Ja sam odrasla ispod Visocice.. Nema kod na drumova samo.puteljci i rijeka Lika.