Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Ili nešto sasvim treće?
Stalno ponavljam kako ću biti zadovoljan roditelj ako odgojim djecu koja misle svojom glavom ( tako i djeluju, po svom nahođenju, a ne čoporativno, kud svi, tud i mala...), da imaju osjećaj za čovjeka pored sebe, tko god to bio i da budu sretne.
Pita mene moje najstarije dijete, a što ako ti ne budeš zadovoljna mojom odlukom u potrazi za srećom.
O poslu, možda ću izabrati da ne želim biti u braku ili da uopće ne želim djecu.
Ili da odselim za dragim, na drugi kraj svijeta?
Ili da odem u časne?
Nešto meni nezamislivo, valjda misli.
Rekoh, zbilja ću biti mirna ako vidim da si ti sretna.
Kako odrastaju, kužim da su ko tri strane svijeta.
Fizički slične, a karakterno i po razmišljanjima imaju malo dodirnih točaka...alternativka, šminkerica i sportski tip.
Svaka će sreću tražiti na svoj način.
Valjda mi i ta njihova različitost pomaže da sagledam stvari iz različitih kuteva.
Da pazim pred koje stvari stavljam negativan predznak, a pred koje pozitivan.
S čim se mirim, a što pokušavam promijeniti.
Ako je na kraju dana rezultat miran san i više osmijeha, sretna sam.
A uglavnom jesam.
Osim kad mislim da se nebo i svijet oko mene ruši.
No, to su žute minute..minusi...
Ne možemo uvijek biti sretni.
I ta spoznaja je sreća.
Možemo samo ustajati ljuti na sebe.
I lupati malo glavom o zid.
Ili nogom sam sebe u tur.
Pa reći...ajd, nije tako crno.
I pustiti sreću da odradi svoje.

Ima ona načine.

:)))

Lijepo :-) Sretne su kćer što imaju takvu mamu. Mislim da , što god bilo, dobro ili ono drugo, vi ćete to zajedno prebroditi.

Živjele ! :-))

Kofi, ja sam zahvalna svojoj djeci što me stalno preodgajaju, korigiraju, uče...

naučili su te prihvaćanju različitosti
i veselju što je to tako

mnogi to ne uvide
pa žele krojiti svaku tkaninu po svojoj mjeri

Put zajedništva, razumijevanja i ljubavi :) Nastavite u tom tonu :)

Mene i sestru su oblačili negdje do škole, stalno isto.
Znam da sam tada bila ljuta jer izgledam ko iritantno derište mlađe od mene.
Jako smo različite i danas, ali se odlično razumijemo.
Mislim da sada kužim u čemu je bogatstvo velih obitelji ( baka je govorila da je bogata, a moj mali nećak je začuđeno rekao, pa nemaš ni plazmu ni kompjuter )
Ne samo osjećaj nesebičnosti, nego prihvaćanja tih puno različitosti.

Ja isto naučim svako toliko nešto od moje djece :-) Sjećam se, jednom smo se dogovorili, kad netko od nas kaže nešto što je već prije rekao, onda smo slobodni u tom trenutku reći - bip :-)

Da vidiš koliko bipova sam dobila :-))

Po meni sreća je imati dovoljno novca za krov nad glavom,nešto
za pojesti,obući i obuti.Zatim imati nekog dragog pored sebe,ne
obavezno partnera/cu i biti zadovoljan onim što imam,a ne
težiti za onim što nemam.

Sreća je i živjeti za nekoga,nekome pomagati,a nesreća
da niko ne živi za tebe i ovisiti o nečijoj pomoći.

Ofco, I ja jednom mlad i naivan, pitam velike učitelje jedne meditativne tehnike na yogi, što je cilj yoge...Oni kažu sreća?
A ja pitam, a što se emocijama, njih je teško kontrolirati? Odgovore mi da ih je potrebno rafinirati, ma što to značilo...:)))
Osobno smatram da je sreća samo nusprodukt predavanja stvarnim vrijednostima u životu ( kada smo predani nečemu većem od nas ili drugim osobama ), a emocije su često pozitivne i negativne ( u praznom hodu dunovno netrenirane osobe prevladavaju negativne emocije, jer su genetski bitnije za preživljavanje )..:))
Kada se pojavi prvi mjehurić bezrazložnog bijesa u odnosu s ljudima, treba ga znati identificirati i još tako malog neutralizirati...:))) Djecu treba odgajati u slobodi, vlastiti primjerom, izgleda da si Ti dobar primjer...:)))

dobar tekst, pozdrav

Upravo mi moje starije dijete pokazuje svoju volju i nije mi drago zbog njegove odluke, ali prihvaćam ju. Bojim se jer sam svjesna da ide u smjeru o kojem ja nemam pojma. Zato se bojim i zato mi se cijelo vrijeme po glavi mota da srlja u "propast", a tko zna možda upravo kreće prema svojoj sreći, večoj od one koju bi mu ja "odredila".

Želim reći da mi usmjeravamo svoju djecu prema našem iskustvu i često zaboravljamo da to nije jedino i najbolje iskustvo i da nešto što nama djeluje loše nije nužno tako.

zubice
u pravu si
ali njihova odluka često boli
čak jako, jako boli!

Eh sad svaka njihova odluka jako boli, ali moramo im dozvoliti da ju donesu, oni su osobe za sebe i imaju pravo na odluku pa makar i krivu, pa makar i zadaje bol roditeljima.
Shvaćam ja tebe, jer upravo me takva bol razapinje, ali nemam izbora nego čekat i vidjeti kako ću mu pomoć ako padne.

hmm.. neki dan sam pricao s frendom..zakljucak je:

Dijete mozes i trebas samo usmjeriti. Ono samo mora nauciti donositi odluke i odgovarati za njih.

Mozda malo strogo..naravno..to je samo nit vodilja. Nemozes jednim takvim zakljuckom obraditi sve brige oko stotina tisuca detalja u tim novim zivotima, ali..jedna stvar je bitna. To je njihov zivot i nemoze zivjeti tvoj..moj..nas..nego svoj. Zato ga treba pripremiti. Njihove odluke su vjerojatno i odraz te pripreme. Tako da, sto god odlucili, moraju se nositi s tim, a i mi..kao nagrada ili kao kazna za ono za sto smo ih pripremili.

jbga