Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Nije nam dugo trebalo da se prepoznamo.
Nekoliko pogleda.
Tri rečenice.
Zbilja sam se čudila sama sebi s kakvom lakoćom sjedim pored stranca a osjećam se ko doma.
Kao da sam se vratila.
Nakon dugog puta.
Umorna.
Malo iscrpljena lutajući.
I onda...kao da me čekao najvjerniji prijatelj.
Netko tko me držao za ruku kad je bilo najteže i plesao sa mnom kad sam se osjećala da nema tog oblaka do kojeg ne bih mogla skočiti.
A prije nekoliko dana nisam ni znala kako se smije.

....

Nakon toliko godina se gledamo kao da se nikad ni vidjeli nismo.
Kao da nismo postelju dijelili nekoliko tisuća noći.
I ta ruka je ruka,koju sada ne želim na sebi.
Ne vidim ja sebe u tim zelenim očima.
Usne stisnute da zaustave riječi.
Kao da imamo još nešto reći.
Reklo se previše, što nije trebalo,.a prešutilo još više.
Inat, ljutnja, očaj, tuga, nevjerica, bol
I onda tupilo kad sam zatvorila vrata.
Iza njih je ostao stranac.

...

Slike su razasute.
I uvijek se pitam kako to da nam ljudi s kojima provedemo toliko vremena postanu stranci.
I moja sestra je za mene stranac.
To sam shvatila zadnjih godina, na bolniji način.
Nema točke u kojoj se dodirujemo.
Ali ona je moja sestra i ja ju volim.
Iako se često ne razumijemo, naučile smo s vremenom biti sestre.
Nedavno nam je došla nova kolegica, mlađa od mene 15 godina, svemir nas dijeli po nekim razmišljanjima a opet, tako dobro se razumijemo i surađujemo kao da smo godinama skupa.

Jel titramo na određenim frekvencijama?
Radujemo se istim stvarima?
Prepoznajemo u drugome nekog drugog JA, koji je skriven od nas samih?
Nisu mi bitni odgovori.
Znam da biram biti uz one uz koje se osjećam doma.
Uz koje ne moram namještati bolji profil.
Birati dane kad ćemo razgovarati jer...tko zna hoću li biti shvaćena.
Paziti kako je onaj drugi raspoložen, pa krivi trenutak donese raspad sistema.
I da...prepoznala sam i sebe, stranca.
Srećom, sve rjeđe.
Valjda ipak rastem i vrijeme i iskustvo čini svoje.

ponekad mislim da u dvoje, unaprijed, imamo određenu određenu količini emocija. možda i vrijeme do kad se trebaju iskoristiti

obično, ma gotovo uvijek, kliknem s ljudima na prvu. ili nikad.
moja Sanja, zajedno radimo i privatno smo frendice....odmah smo se skompale. u bazičnim, životnim stvarima, podudaramo se, samo totalno drugačije reagiramo

ma, znaš kaj, i kad smo dugo s nekim, ne preskačemo uvijek štenge kad nam se žuri, barem ne ja. a prednost je kaj ne moramo hodati na prstima, pa i kad nešto krene u krivo, nebitno tko je prvi zakoračio, znamo da će sve biti ok kad prespavamo.

jutro :)

Jutro, meija :)
Jucer sam se vidjela sa prijateljicom nakon 15 godina...i.kao da vrijeme nije prošlo.
Kao da smo stisle pauzu pa onda play again.
Kad se s nekim kužiš nije bitno ni vrijeme ni udaljenost ..a nedavno sam srela bivšu kolegicu s kojom sam godinama radila, jedva smo se pozdravile.
Nismo bile nikad u sukobu ili slično, obje imamo klince, slična razmišljanja, uvjerenja...ali uopće nisam imala potrebu niti korak usporiti kad sam ju ugledala.

Izvrstan zapis :)

prva liga
ma od nekih ljudi se vrimenon odvikneš

Baba, jebo to kad ti ljudi postanu...navika.
Obično su to loše navike.
A nemaš pojma kad si se navuk'o i navik'o...

kod mene je sve navika, jebi ga
autistična sam
samo mi nije jasno zašto se onda ne mogu seksati 16 sati

16 sati??
E da ne bi...

Vrijeme čini svoje , mijenjamo se, kao i drugi, Ipak nešto se nikad u nama ne promijeni - potreba da budemo samo sa onima uz koje se osjećamo doma. :)

hm...a da prvo naučimo biti sami sa sobom? ;)
to je ponekad najteže....

Meija, točno tako.
Meni ponekad tako odgovara moja samoća.
Moje vrijeme.
Moje mjesto.
Nije često, ali je baš dobro biti sam sa sobom.

ljudi oko nas ne bi nam trebali biti kompenzacija ni za kaj, a ni supstituti
a prečesto jesu...