Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Pohvali mi se majka kako je jučer skoro sat vremena sjedila ispijajući nesicu na terasi kafića.
I samo je promatrala prolaznike.
Sama.
Većini je to normalna stvar, ali moja majka nije tip žene koja sjedi po kavama sa prijateljicama i pretresa dnevne događaje i bračne zgode.
Ona nikad ne miruje, da se razumijemo.
Za nju je TV, ona kutija na kojoj se uglavnom prikazuju gluposti i ponekad dobar dokumentarac.
Kad ne kuha, radi u vrtu.
Kad ne radi u vrtu, radi u cvijetnjaku.
Kad ne radi u cvijetnjaku, radi ručni rad.
Kad ne radi ručni rad, čuva unučad.
Kad ne čuva unučad, peče kolače.
Kad ne peče kolače, skuplja bilje po šumi i livadi i suši ga za najfinije čajeve.
Kad smo bili klinci, na ljetovanju nas je budio miris čaja od borovih iglica, koje je ona brala kad se vraćala sa ranojutranjeg kupanja a mi još debelo spavali.
Kad ne skuplja bilje radi pite, štrudle...
Ili pizze, one sa tijestom debelim minimalno 2 cm.
Ona na spavanje ide sa knjigom.
Reče ona meni, nakon te kave na terasi, dijete, nemoj kao ja.
Zastani.
Odmori se.
Pogledaj mi ruke.
Nije meni žao što sam tako živjela kad ste bile male.
Ne žalim se, samo ti kažem.
Ali gledam vas i mislim da smo mi živjeli jednostavnije.
Da nisam izgarala na poslu kao vi danas
Nismo se sa toliko stvari opterećivali.
Tempo je bio usporen.
Vama je sto puta teže.
A ja sebi stalno prebacujem da nisam ni u malom prstu kao ona.
Da se nekad bezveze vrtim, da radim besmislene stvari a ipak tog trena nužne, da imam nepotrebnog praznog hoda od točke A do točke B.
E jesam blesava.
A ona veli da je ona otkrila kako je dobro ne raditi ništa.
Popiti kavu za deset kuna koju ti je netko drugi skuhao, obući onu ljepšu bluzu, nove cipele i malo uživati sama.

Danas je moje dijete skuhalo ručak, najstarija, inače zazire od kuhinje, sve radi ali kuhinja joj je nepoznanica, osim kuhanja kave, jaja i hrenovki.
Kako je bila ponosna na sebe jer je zbilja bilo fino, a ja nisam stajala iza i sugerirala.
Odgovorila na par pitanja, kad se što stavlja, i koliko kuha.

Dovoljno je samo malo iskoračiti iz sebe.
Samo jedan korak i otkrijemo nešto novo o sebi.
I drugima.
Ja sam naučila da će moje dijete ipak naučiti skuhati koje jelo, prije nego se jednom odseli.
Nakon što sam ju prestala ispitivati, pa zar te to ne zanima?
Nije ju zanimalo.
Uopće.
Sutra hoće neke pogačice raditi.
Ok.
Ako se i predomisli, neka.
Sve u svoje vrijeme.
:)

A ti si lenĆarila celo vreme?Svi su nešto radili osim tebe :)

Ja slušam što mi mama kaže :)

vis ti..kako su te kceri dobre :)

skoro da ih pozelis imati :)

:)

poznat mi je taj osjećaj :)

postaneš sigurniji da će dijete i bez tebe preživjeti :)

Pimpi, nisu loše.

Ane, ja više nemam tih strahova.
Bacam ja njih povremeno u nepoznate situacije.

I da, pa ti možeš imati i kćer i sina, još si mlad :)

ko rosa u podne :)

a to da mogu imati...mogu...

mozda da ih sam i rodim :)

:))

Djeci ponekad stvaramo "kočnice" primjerom....U kući mojih roditelja (mojoj po rođenju), imala sam osjećaj "zavezanih" ruku. Moja je majka bila slična tvojoj, prevrjedna, prepedantna. Za njene kriterije, nikad dovoljno dobro i ja sam znala to i bez da mi kaže. Tek nakon njenog odlaska u vječnost(nažalost), moje su se ruke "odvezale".

F, ja se oslobađam kočnica i niti iz djetinjstva.
Znam da su mi punoooo dobrog dali, ali neke stvari kopipejstamo.
Obično one manje dobre.
Ja ne "vežem" svoje, a pomislim da ih na drugi način "sputavam"
No, izađe uglavnom na dobro to.
Još ako imaš veliku obitelj, puno glava, različita mišljenja, stavove.
Sve nas to gradi.