Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Na putu prema poslu često srećem čovjeka u šestom desetljeću života, moja slobobodna procjena, kako gura kolica u kojima sjedi djevojčica.
Djevojčica ima podbradak, kratku crnu kosu, nekoordinirane pokrete tijela i čudno priča.
Ništa neobično za dijete u kolicima
Ali to dijete ima nekih petnaestak godina.
I kolica nisu ona klasična dječja, nego za dijete koje ima poteškoća u razvoju.
Nadam se da sam se politički korektno izrazila.
Imam neka saznanja iz dječjih bolesti pa prepoznajem po vanjskom izgledu o čemu se radi, ali danas lako uguglati ako vas zanima.
Djevojčica ima dijagnozu mikrocefalus, sraštene kosti glave ne dopuštaju mozgu da se razvija.
U tijelu mlade djevojke je zarobljen mozak jednogodišnjeg djeteta.
Razgovaram nedavno s prijateljicom koja živi blizu i prođu njih dvoje pored nas.
Ja komentiram kako je on baš požrtvovan djed jer čujem kako razgovara sa malom dok vozi kolica, govori joj kako se djeca igraju u parku, pa vidi tog psa, čuješ pticu koja cvrkuće...
Ona veli kako joj to nije djed
Nego " dečko" njene bake.
I nastavlja kako rijetko bilo koga drugog vidi iz te obitelji sa djevojčicom.
Ostala zapanjena.
Srela ih opet danas.
I razmišljam koliko taj čovjek voli svoju " djevojku", njenu unuku i njenu obitelj.
Ne znam što se iza cijele priče krije, ali ja vidim ljubav na djelu.
I što ljudi čine iz ljubavi.
Ma što god netko mislio o tome.

lepo :)

A što bi trebali misliti Ovčica? To je normalno među ljudima...naravno među ljudima. A znam da je tempo života drukčiji i bolje ne misliti o tome. Lijepa priča ,dobar čovjek, pun ljubavi, ne samo do žene- nego i do svih oko sebe!

Biserna, priroda se okrutno poigra pa među životinjama vlada zakon jačeg.
Oni slabiji otpadaju, umiru, majke ih odbacuju.
A mi ljudi bi trebali biti ljudi.
Vele da se razvoj nekog društva može mjeriti odnosom prema najslabijima, manjimana.
Zato me neugodno iznenadi okrutnost čovjeka prema čovjeku.
Ne razmijem kako netko olako odbaci svoju " krv" pa smjesti bolesnika u ustanovu daleko od očiju, od srca, od sebe.

Priroda se igra sa čovjekom jer je čovjek postao ovakav kakvog vidimo punoooo oko sebe.

Vidi, i ti si po mom mišljenju dobar čovjek jer si primijetila ovo priču, neki prolaze i baš ih briga.
Ja još uvijek vjerujem u ljude i znam prepoznati dobro i zlo, a reakcija ovisi o trenutku sposobnom za trenutno reagiranje .

Po meni je to što taj čovjek radi/ kako živi, normalno , i ja bi bez razmišljanja prihvatila situaciju , ali ljudi ko ljudi , polje kupusa svi isti a različiti.

Ima onaj krasan film" Love actually" o raznim ljubavima.
Malo sladunjav, ali meni strašno drag.
Ljubav nalazi načine i čini čuda :)

da čini čuda ali samo ako ne znaš ,ne poznaješ LJUBAV, ako znaš za nju , osjetiš ju, ne mislim to na ljubav M/Ž, nego ljubav do svega oko sebe, onda te ništa ne iznenadi, je sve je moguće među ljudima. Sladunjavost je potrebna ponekad , u normalnim dozama ne može štetit, pa kako kome paše:-)

i ja ih vidim često, neko vrijeme su odlazili u Konzumov kafić, njoj neki sok, on kavu, i stalno je on u šetnji s njom, nisam ženu vidjela...

feel it in my fingers,feel it in my toes...(ma ne,al mogu pjevati barem)

ove dane i ja preživljavam teške trenutke, nije da moram ali hoću i želim, upravo iz ljubavi do čovjeka i pasa.Ako ne bi reagirala kako jesam , stalno bi me nešto gušilo, i nisam mogla drukčije:-))

Plava, to su oni.
Biserna, nadam se da će sve nekako dobro završiti, hug :)

ofco, sad bih mogla navesti milion razloga i načina kako se "svoja" krv lošije brine za svoje nego li profesionalci u ustanovama! ne ovog našeg tipa već humanijeg..ali to košta! no, ionako sve košta u životu! ponekad je više udijeliti milost takvima da nisi na ovom svijetu nego što im pružamo ruku da opstaju? pitanje je što je milosrđe? eto, jučer moja kćer eutanazirala svoju mačku jer je patila. to je za mene čin milosrđa isto! često brinemo o nemoćnima, invalidima koji toga uopće nisu nit svjesni. time u stvari umirujemo svoju savjest...a pitanje je što je za njih bolje? mogu li nam reći? možemo li ih razumjeti? sve je to savjest! no, da treba pomoći potrebitima, treba! obično to vidimo kod drugih, al kod sebe baš i ne? pitanje je koliko je ljudi u stanju pomoći starijima i nemoćnima...na cesti, u dućanu, na poslu...djeci...potrebitima? jer, i oni narkići su potrebiti, bolesni...i alkoholičari...i ubojice. ponekad i čovjek treba bit životinja pa uvažit zakon prirode. na koncu uvažavajući prirodu, potčinjavamo joj se a ne potčinajvamo prirodu. a čovjek misli da je bog i natčovjek, a nije! zato i jesmo tu gdje jesmo?

Mai, moje mišljenje je da briga za čovjeka u nevolji i potrebi nije umirivanje savjesti, nego ljubav i altruizam.
Umirivanje savjesti je potrebno ako osjećamo krivnju.

suglasna ovco, al često vidiš roditelje s invalidnom djecom...i sigurno ih dere i krivnja, jer željeli su dijete i u toj želji im se nešto omaklo (prirodi) i dobili su invalida...nit je njegov život ok nit je njihov! i normalno da ko svaki roditelj prema svoj djetetu osjeća krivnju (jer ga je imao po svojoj želji i volji bez da ga je pitao želi li doći na taj svijet)...na koncu ponekad i djeca prevale tu krivnju na roditelja...eto npr moja jedna kćer ne jednom kad joj je bilo teško, rekla je...ti si kriva što sam bolesna! kužiš, nije to jednoznačno niti tako jednostavno kako izgleda izvana...lako je udijelit na cesti ili negdje nekom bogalju, al treba živjeti s tim...sa sobom, s tom djecom, s tim starim ljudima...ima tu svega! no, najvažnije je da je svak pred sobom čist, a nevažno kaj drugi misle. oni su ipak samo prolaznici...no invalidi su ipak invalidi, drugačiji od nas i rijetko kada imaju priliku reći što oni žele. mi ih (često greška roditelja) tretiramo kao normalne i oni silno žele biti ko i drugi, ali to je ožiljak koji se nosi cijeli život. iako su isti, drugačiji su! i roditelji koji ih imaju znaju što je to! i ta djeca koja su svjesna, znaju to svaki dan kad su u školi kako je to bolno jer druga djeca nemaju milosti...etc...u stvari, to je vrelo boli i spoznaje. samospoznaje! da su takvi ljudi, djeca u velikoj kušnji, jesu! toliko je dvojbi...jer, ponekad sam sae pitala jel u redu da recimo invalidni roditelji imaju djecu? a opet, imaju svoje prirodno pravo...iako riskiraju da im djeca budu invalidi? a i mi zdravi, eto imamo invalidnu djecu (prenesemo neki gen) i pitanje je; jel smo smjeli imat djecu? da smo znali pitanje jel bi? ili ipak? i tak...moralnih dvojbi ko u priči..no ni na kraj pameti mi nikad nije bilo moralizirati...samo otvoriti neka pitanja, dvojbe, dileme, boli...pa svakom što zagrabi?

da.. neki ljudi su ljudi, rekli bi 'normalni'.
-Ljubav ili? ne vidim to kao ljubav, ni kao obavezu, čak ni kao dobročinstvo.. nešto kao normalno, bar je to nekad bilo. Nešto što se podrazumijevalo i spadalo je pod normalan život. Rekao bi da je odgovor život, a on uključuje one sitne dijelove (pa i negativne). To 'normalno' je danas pod navodnicima. Sutra možda nestane...
Šteta, jer život je sve to, zajedno, ne odvojeno.

pozz ovca (ko ovca)..

uvrnuta vremena - reagiramo na nekaj na kaj ne bi trebali jer ono drugo je postalo uobičajeno, a nije trebalo biti

ojla ofco :)