Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Javlja mi se sa mora.
Mailom.
Otišla je sa klinkom i obitelji svoje sestre.
Da se makne.
Da udahne.
Da uhvati zraka za sebe i malu, snage jer se mora vratiti i nastaviti živjeti.
U istom mjestu ali ispočetka.
Nakon što je enti put svom zakonitim rekla da bi zbilja trebao početi aktivno tražiti posao, a ne samo sjediti za kompom i nakon sto mu dupe utrne, prošetati do lokaknog kafića da noge protegne, razglabati kako je jadan jer od kad je firma propala i on propada.
Rekla je ona njemu u ovih godinu dana kako je njihov brak na vrlo klimavim nogama.
Kako razmišlja o zidu pred kojim stoje.
Da se mala povlači u sebe, jer mama i tata ili ne pričaju ili se potiho svađaju i gledaju kao najgori neprijatelji.
On je povrijeđen jer se osjeća beskorisno, jer mu je grozno što nju traži novce, ko dijete džeparac, jer je sranje, jer je kriza, jer nema veze da potegne.
Ali, ne bi on više ni skuhao kao prije, ni odveo malu na trening.
Ne može, auto su prodali, glupo mu javnim prijevozom a sestra i tako vozi svoju pa nek i nju usput.
Uglavnom spava u boravku, zaspe pred televizorom.
Nježnost, sex, dodiri, poljupci?
Toga se niti jedno više ne sjeća kada je bilo.
Ima dana, mjeseci, godina...
Poslala malu sestri, sjela da razgovaraju i pokušaju ili preskočiti zid, srušiti ga ili svako na svoju stranu.
On iz principa neće raditi posao ispod ,nekog njemu prihvatljivogn nivoa, pa žive u stanu njegove bake, što bi ona, zar to nije neki njegov doprinos, bar nemaju kredit za stan.
I kad je krenula objašnjavati da ne može i ne želi više ovako, makar pod cijenu razvoda...poletila ruka, jednom, dva put.
Odletio mobitel.
Zgurana u kut.
Odgurana u kupaonu, zaključana provela nekoliko sati.
Gledala obraz koji pulsira, crven, što od boli, što od srama i poniženja.
Na rukama tragovi prstiju.
Sve boli.
A najviše srce.
Potpisala da neće tražiti ništa od onoga što su skupa uložili u taj stan.
Potpisala izlaz.
Dobila dva dana da se iseli.
Sebe i malu.
Čitam u mailu kako to nije prvi put da je digao ruku.na nju, u ljutnji, u nemoći, bijesu.
Drago mi je da je otišla.
Ali...mora se i vratiti.
Sada je jedan kvart dalje, u jednu sobu smjestila cijeli svoj život.
Ljubav boli.
Na razne načine...

A ja znala "cviliti" ako Ga ne mogu zagrliti po dva tjedna, pa romantično pjevišim kako ljubav boli.
Klinac boli, to malo radi dramatike, trenutka... uhvatim se posla, pa da vidiš kako se zaboravi na takvu bolnu ljubav.
Ovo boli.
Kad ljubav umire.
Kad ubijemo ljubav prema sebi, trudeći se voljeti onoga tko isto ne zna.

Ali, sve se to može.
I obrazi i ruke i tijelo se oporavi.
I srce.
Malo pomogne odmor, malo prijatelji, malo mi sami sebi,pa ide nekako dalje.

sve prođe
a nove lekcije čekaju na nas

.. (ništa).

bok ovči
ja čak požalila da nikad nije bilo fliske
jer da je...ušparala bih koju godinicu poklonjenu uzaludno
upravo je na mala vrata zakoračila u nastavak svog velikog života
on dobrovoljno tone...i neka..jer dok ne potone do dna..neće se trgnuti

prebila bih ja njega na spavanju
i mater mu i babu
gudin usrani

napisat ću nekaj na kaj bu bilo reakcije, vjerojatno - kad se prijeđe preko prvog šamara, grubih riječi, sranja koja se u dvoje dogode, a NISU SE SMJELA DOGODITI, sve dalje je osobna odgovornost za ono kaj se događa poslije toga

jedan komentar dnevno dovoljan :P
'dan i mah - mah, ofco :)

Lik je odustao od života, čini mi se...

Sretno. Svima :-)).

Ide se dalje ....nekako uz svoju snagu i pomoć onih koji ostaju uz nas... ah, život..