Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Upoznala sam ju nedugo nakon razvoda braka.
Na tadašnjem poslu.
Otvorena, iskrena, neposredna.
Ja sam se tada teško otvarala čak i najbližim osobama.
Za neke razgovore je trebalo da se smiri oluja u meni, da isplivaju na površinu neke bitne stvari.
Doživljavala sam razvod kao moj osobni neuspjeh, poraz, milijun koraka unatrag.
Stoga me iznenadila ta žena, koju je spoznaja da sam ja sama sa svojim curama, okuražila da mi priča o svom lošem braku, pravom maltretiranju, cipelarenju, životu u strahu od njegovih šaka.
Htjela ga je ostaviti ali se bojala jer je ušla u brak da bi pobjegla od doma, gdje je vidjela i doživljavala slične stvari, samo kroz oči djeteta.
Slušala ju kako priča, a meni u glavi samo kako sam sretna, presretna žena.
Uputila ju svojoj prijateljici, socijalnoj radnici.
Nakon nekoliko mjeseci je bila smještena u sigurnu kuću, sa djecom.
Nismo bile u kontaktu neko vrijeme jer...tako to ide.
Javila mi se telefonom iz drugog grada.
Dobila je smještaj, nekako se snalazila sa lovom, sređivala razvod, bavila se djecom, tražila posao.
Sljedeći put kad se javila, pričala je o susjedu koji joj je popravljao nešto po kući.
Ljubazan, spretan, udovac, drag, ponudio joj se što god treba, samo neka pokuca, on je tu.
Zna on kako je to sam odgajati dijete, njegov je sad na fakultetu.
Čulo joj se u glasu ushit, veselje.
Velim joj neka pazi, neka se ne zaljubi, neka glavu ne gubi.
Pozvala je ona njega na ručak nekoliko puta da mu se revanšira.
I lijepo to zvuči.
Ja navijam da kliknu.
Ok, stariji je od nje desetak godina, ona veli kako joj to ne smeta, jer je zbilja drag, s klincima super.
Stariji mu je nešto pomagao oko auta i garaže.
Pitam ja oprezno, koliko to traje.
Ma, ništa ne traje, nismo mi zapravo ništa, ali ja osjetim da sam mu draga,kad god se sretnemo, veli, samo vi susjeda zovite ako što treba, pa tu smo da pomognemo jedno drugom.
I ručao je dva put s njima i oni popili kavu dok su klinci gledali crtiće
Ja opet, pazi se, nisi se još riješila ni svoj pacijenta, polako sa osjećajima i muškarcima.
Veli ona kako joj godi imati muško društvo i pomoć.
Vjerujem joj.
Nakon mjesec dana zove uplakana.
Koja sam ja budala, glupača, kokoš, tuka, nabraja.
Ja sam njemu zbilja bila susjeda u potrebi s malom djecom.
Čovjek ima nekoga, saznala na neugodan način.
Najstrašnije je bilo kada je shvatila da je ljudsku dobrotu, pruženu ruku, osmijeh, toplinu, pročitala kao ljubavnu izjavu.
Veli, sad kad gledam, zbilja je bio samo pristojan, a ja toliko željna ljubavi, pažnje, bliskosti, protumačila totalno pogrešno.
Tako je to kad gledaš grubost, ružnoću, tugu, jad, samo sivilo oko sebe.
Pa svaku življu boju obojiš u ljubav.
Sjećam se i ja sebe zaljubljene u ideju o ljubavi, zaljubljene u želju.
Koliko god sam impulsivna, ja mozak uključim, pa vrtim slike sa svih strana.
Iz svih kutova, iz daljine i blizine.
I onda velim sebi: halooo, malo si zabrijala, njemu baš i nije stalo.
Malo se lupnem u čelo i idemo dalje.
Htjedoh reći kako pogrešno tumačimo ljubaznost, lijepu riječ, toplu gestu, osmijeh...jer smo željni.
Topline, bliskosti, iskrenog osmijeha i svega što se može roditi iz toga.
Samo...ako sve ostaje u našoj glavi, slike se gomilaju, a glavni glumac ne zna ni koju ulogu smo mu dodijelili, mogli bismo se lupati po glavi malo dulje.
Veli ona, baš sam sjebana, zar više ne prepozajem ljubav, više se ni ne sjećam kako je to biti nekome bitan, poseban.
Davno je to bilo kad sam jednom bila voljena.
Ili sam i to samo bila zamislila.
Ja se toplo nadam da će opet osjetiti.
Pravu, opipljivu ljubav.
Baš zato jer je neposredna, draga, topla, osoba koju život nije mazio ali nije ogorčena, ljuta, frustrirana, nego samo vjeruje kako je samo malo bila loše sreće.
Možda ovo i nije tako tužna priča.
Samo je jedna životna priča, sa malo manje sreće po putu.

podsjetila si me na jednu priču koja traje, još je friška, šarena, a frka me je kaj bu bilo kad završi :(

Tja..

I mene zanima kako će ona završiti...
A silno čezne za ljubavlju...godine prolaze, sada pacijenta ostavila iza sebe, bar to :)

ljubav se ne događa po narudžbi..rekla bih

..kad čeznemo..želimo..trebamo

odlicno mi je ovo...."pa svaku zivlju boju obojis u ljubav"
:)))))

..
Lijepa, tužna priča. I kad griješimo, ljudi smo, griješiti je očekivano. A ponekad i pogodimo. Problem je kako nastaviti, kako ne pasti u depru. Kako biti realan kad je to sve isključivo subjektivna stvar... svejdno, lijepa priča, bolja od izolacije..

Zašto žene svaku mušku radnju tumače kao potrebu da ga metnemo?

Nama je u svakom slučaju bitnije što o nama misli konkurentna mužjačka populacija nego li žene.