Invert of the Triangle

Počinjem vjerovati da Jesam tek kada spoznam da Jesam, nasuprot tome može biti da ako
Jesam objektivno, subjektivno čak i ne moram Biti, ako ja u svojoj tajanstvenoj nutrini to ne
spoznam.

Što dolazi prije, spoznaja ili vjera?

Ili se to dvoje u dalekoj konačnoj definiciji spaja
u istovjetnost? Ako ja ne vjerujem, znači li to da ja tada Nisam, ili možda bez obzira na moje
vjerovanje ili nevjerovanje ja još uvijek Jesam. Da li Ja Jesam samim time što Bog vjeruje da
Ja Jesam, ili ja još sam moram spoznati svoje postojanje da konačno Postanem.
Zašto Ja Jesam? Zato što Bog tako hoče? Zato što ljudi tako hoče? Zato što moja krv tako
hoče ili jednostavno Jesam zato što ja hoču Biti!

U kom trenu počinjem Biti?


Postajem li ja odjednom Ja ili do svoga idealnoga Ja dolazim kroz spoznaje?

A za spoznaje je, bar nama ljudima, uvijek potrebno Vrijeme.

Kada se imam pravo nazvati Čovjekom? Onda kada sam
prvi puta ugledao svijet ili tek onda kad postignem ideal Čovjeka? Što je ustvari Ideal
Čovjeka? Ako to još neznam, a uz pretpostavku da Čovjek postanem tek kad počinjem živjeti
kao Idealan Čovjek, hoču li se ikada moći nazvati čovjekom?

Ili možda se mene uopće ni ne
pita za ikakvo mišljenje o meni samom.

Da li je od mene odviše drsko što uopće i počinjem
razmišljati o sebi, na način da sam sebe nazovem čovjekom; bilo sad, sutra ili nikada!

Smijem li išta pitati? Smijem li bar jednom postaviti pitanje «Zašto»?

Smijem li išta pitati ili
sam tu samo da slušam?

Imam uši, dakle tu sam da slušam.

Ali imam i usta, dakle tu sam da pitam.

Ili imam usta samo zato da odgovaram kad me se nešto pita, ali ne i da pitam sam.