Vila Sila

1976. godina, na selu

- Moraš ići ginekologu, već dugo si intimna s njim. Kako se štitite?
- Pazimo, vadi ga van.
- Nije ti to baš najpametnije. Dal' znaš računat plodne dane?
- Pa onako otprilike.
- Mila, ne možeš to ne znati, zato sam i došla da ti ispričam. Jučer sam bila prvi put kod ginekologa.
- Stvarno? Joj, kako si se usudila? Nije te bilo sramota?
- Bilo je, ali što se mora, mora se. Slušaj, ovo moraš čuti. – Mila je stavila ruku na usta od zaprepaštenja. Te dvije prijateljice su imale 20 godina, i živjele u vrijeme kad su o takvim stvarima tajno pričale samo one najhrabrije i najmodernije žene. – Tamo ima jedan stol gdje legneš i raširiš noge, i onda mi je doktor rekao : „ Jel' vi znate zašto vagina ima krzno? To je zato da ju ne bude sram, pa tako ni vas ne treba biti ništa sram.“ – Onda je gurnuo dva prsta u mene, i kružio unutra kao da nešto traži, pa me stisnuo u jedno mjesto i uzbudila sam se, i on je nastavio prstima stiskati baš tamo i…
- Kurvetino prokleta, na što ti navodiš moju Milu? – U sobu je upao Davor, bijesan i lud i zalijepio Milinoj prijateljici takvu pljusku da joj se glava okrenula, a krv iz nosa špricnula je po zidu. Marš van! Van kurvetino jedna!
- Luđak prokleti, i proklet bio dan kad sam te srela, što radiš? – Mila je stala između njih. Zalijepio je pljusku i Mili, no Mila mu je vratila, dograbila prijateljicu za ruku i povukla je van za sobom. – Neću se udati za tebe, prokleti monstrume. – Skinula je prsten i bacila u njega.
- Isusek i Marija, pa kaj to radite djeco draga? – Za njima iz kuće izašla je i Milina mama. – Pa kaj će ljudi reći? Umrijet ćemo od srama, već su poklone donijeli. Moraš se udat, svi znaju da si s njim spavala.
- Neću! Neću i niko me ne može prisiliti. Briga me za ljude. Odlazim u Kanadu k sestri. Neće vas biti sram. Odlazim! Rađe ću se udat tamo za starca , koji neće moći na me ruku dići. Bolje to nego da se dam ovom stvoru da mi život uništi. Pustite me, odlazim…

Oko ponoći istoga dana :

- Krv! Krv! Ljudi! Ljudi! Ljudi! Nečiji sin tamo leži! Ljudi! Ljudi, dajte čiste plahte, krv u vis šiklja iz njegovih grudi. Ljudi, ljudi, dajte fenjere ovamo bliže. Isusek, čiji sin je ovaj nesretnik? Čiji je?

Dva tjedna kasnije :

Odjel intenzivne sav miriše na strah, krv, smrt, alkohol, i trule nade. Još uvijek je u komi, ali preživjet će. – Tako su rekli njegovim starcima, seljaci su to imućni, pa zaklali svinju, dali doktoru. To je veliki dar, doktor ga svakako mora spasiti. Djevojka tog nesretnika, Mila, ona je bila siromašna, nije doktoru mogla dati ništa. Sjedila je tu u hodniku već danima, satima prebirala zrna krunice u rukama, molila, molila, molila neprestano : „ Bože, ja sam kriva, oprosti mi, samo mi oprosti. Nisam ga smjela ostaviti.
Ne bi se bio napio. Ne bi mu onaj divljak u krčmi zabio nož u srce. Ja sam kriva, oprosti mi, oprosti i spasi ga, samo ga spasi, ako ga spasiš, udat ću se za njega, rodit mu djecu i nikada ga više neću ostaviti. Smiluj mu se. Spasi ga, spasi…“

On je preživio. Doktor joj je rekao da su mu davali puno morfija i da nikada više neće biti isti. Ona se udala za njega.

Dvije godine poslije :

U vanjskom sloju ozona, lebde veliki srebrni elipsasti pladnjevi, pokriveni staklenim kupolama. Na pladnjevima su ljudska tijela, ja na svom pladnju ležim sama. Toplo je, ugodno, atmosfera je gusta, koncentracija kisika povećana. Savršen mir je ovdje, i ja sam savršeno mirna. Mrtva sam već neko vrijeme, ne znam koliko dugo, ovdje vrijeme ne postoji. Jedina mjerna jedinica ovdje je impuls misli. Ne osjećam tijelo. Podižem ruku. Ne osjećam težinu. Nemam ruku. Nemam tijelo. Samo ljubičasti obris sjaji oko oblika mog zadnjeg tijela. Sjećanja na to tijelo nisu me još uvijek potpuno napustila. Bol, krv, let, orgazam, prolaz kroz skliski svijetli tunel, a onda mir, savršen mir, zadnje je čega se sjećam. Zažmirim, ali i dalje vidim. Nemam trepavice. Nemam kapke. Nemam oči. Samo svijest sam bez tijela. Upalio se nekakav alarm u tihom, visokom tonu, tankom i iritantnom kao onaj što tjera krtice. Osjetim prisutnost. Postalo je toplije. Pet tankih blještavih figura, visokih oko 3 metra pojavile su se kroz staklenu kupolu i stale su oko mene. Na glavama imaju bijele kapuljače. Nemaju usta, ali čujem ih u svojoj glavi kako razgovaraju o meni :
„Imamo podudarnost
1. Krvna grupa novog tijela : O +, Rh –
2. Broj prošlih života : 13 ( 9 puta muškarac, 4 puta žena ), zbroj
godina : 315
3. Model budućeg tijela : borbeni, ženski, europski
4. Predviđeni IQ : 150
5. Otpornost : fizička - visoka , mentalna – visoka
6. Profili prošlih života : vođa, ratnica, kriminalni
7. Dosje: 219 kriminalnih djela
8. Opis zadnje smrti : nasilan
9. Oblik idućeg života : ista razina – teška kategorija
Suglasnost o transmigraciji u novo tijelo : jednoglasna

Mehaničko odbrojavanje : jedan… dva… tri…, figure su se nadvile nad mene, četiri…pet…, isijavale su jaku silu koja je ljubičasti obris moga tijela skupljala u kuglu, šest…sedam…, imam oblik kugle koja se užarava, figure se odmiču, osam…devet…, staklena kupola se otvara, deset…,jaki magnetizam povlači me u let u mrak…krv, toplo je, tijesno, velika ruka vuče me kroz pretijesni topli, mokri, mračni tunel. Najednom svjetlost. Visim naglavačke. Na podu vidim nekoliko para stopala. Udaraju me, bol žari, udah, bol u prsima, izdah, udah, otvaram oči. Prejaka svjetlost. Zatvaram oči. Voda. Ljudska lica.
Težina : 2600g, dužina : 40cm, vrijeme 4 : 15 h, datum : 31. 5. 1978.g.

- Mila, Mila, dobili ste kćer. Kako ćete joj dati ime?
Stavili su me na tijelo nepoznate žene. Podižem ruke, premalene su, motorika loša, oh ne, ne, ne…još jednom ispočetka, novo tijelo. Zaspim.

Par godina kasnije :

- Jedan…, dva…, tri…, četiri…, pet…, šest… - Trčim po kući malenim nožicama,al' brza sam. – Sedam…, osam…, devet…, deset! Tko se skrio nije, briga me nije, ja idem! – Mila krene u potragu – Mala Haljinica gdje je? – Iza Mile otvaraju se vrata. Ulazi on. Baca Milu na pod. Mala Haljinica je šćućurena
u kutu kraj kauča. Moja Haljinica je tamnocrvena, posuta je krem cvjetićima, bezbroj cvjetića je na meni, kao na grobu, kao da sam umrla, da barem jesam… Haljinicu strah paralizira. Haljinica ne plače. Haljinica je nijema. Livada cvjetića se brzo diže i spušta na sitnim prsima njenog trogodišnjeg tijela, a ona djevojka iz bolnice, ona ista koja je toliko molila da On preživi, sada leži na podu kuhinje. Njena haljina je velika, smeđa, karirana. Krv koja joj curi iz nosa je crvena. Trbuh joj je brdo, trudna je. On je podigao stolac visoko iznad nje, udario je po kariranom brdu. Haljinica zna da u brdu njen brat živi. Stolac se raspao. Njegove cipele su smeđe, zabijaju se u karirano. Njegov jezik je pogan, psuje joj Boga i majku. Karirana haljina grči se na podu pod njegovim cipelama. Mala Haljinica je u šoku. Karirana haljina krvari i govori mu : „ Bog će te kazniti.“ On se naglo okrene i krene prema maloj Haljinici, zastane ispred nje. Haljinica prestaje disati. Mala Haljinica je prekrila lice rukama da ne vidi. On pljune na drveni križ na zidu iznad nje. – Već me je kaznio. – Kaže i odlazi…Karirana haljina ostaje na podu, nepomična, stenje. Mala Haljinica na koljenima puže prema kariranoj. Maleni dlanovi lijepe joj se za krvavi pod. Krv je crvena, jako crvena.

Par godina poslije :

- Crvena šminka, kurvo jedna! Što će ti za posao crvena šminka? Ideš li ti radit, ili se jebat tamo? – Šamar jedan, još jedan, još jedan, krvari…, krv je crvena, jako crvena. Karirana haljina je stalno krvarila, a Haljinica je stalno bila prestravljena. Biti nevidljiva, bila je jedina želja koju je Haljinica imala. Svaki puta dok bi Karirana haljina bila krvava, ga je provocirala : „ Bog će te kazniti“. Bog ga nikada nije kaznio, a ni itko drugi.
Živjeli su u velikoj, bijeloj kući, najljepšoj u selu, sa najljepšim crvenim cvijećem na balkonima, a unutra mračna tamnica. Ljudi to nisu znali pa su im zavidjeli na bogatstvu i lijepom životu. Ljudi su glupi. Ljude je prelako obmanuti. Haljinica nikada nije pričala o krvi ni tamnici, ionako joj ne bi vjerovali, a ni razumjeli. Šutjela je. Haljinici je sve više smetalo njeno tijelo, osjećala se zarobljeno. Tupa bol stalno joj je bila u prsima i širila se u vrućim plimnim valovima, i zapljuskivala je ko bezbroj implozija koje su joj razarale drob. Željela je napustiti svoje tijelo. Željela je odletjet, opet ležat na srebrnom pladnju dugo, dugo…, uronjena u topli gusti spokoj, mir koji hrani, liječi, mir bez tijela.
- Bog će kazniti sve one što namjerno ubiju tijelo. – Karirana haljina je jedino oružje koje je imala da se brani od Njega i svega bilo to što je Božjom kaznom plašila sve oko sebe.
- Tijelo bez duše je samo meso, a meso je hrana. - Tako je razmišljala Haljinica. – Zašto su ljudi uopće umislili da njihovo meso vrijedi više od mesa drugih vrsta. Ljudi se uvijek precijene.
Haljinica ionako nikad nije ni željela imati tijelo. Osjećala se toliko nevrijedno da nije zaslužila ni da jede, pa kad bi je glad pobijedila, skrivala se i gurala prst u posudicu paštete, lizala i lizala…, a fin okus bi je odvodio barem na kratko iz gorke stvarnosti. Otkrila je da je hrana osjećaj, lijep osjećaj kojim se punila tajno. Kockica čokolade rastopljena na suncu, ukradeni kolutići ljute sušene kobasice…bili su jedini trenuci sreće.
Haljinica je bila većinu vremena sama. Imala je samo par prijateljica koje su vjerovale da ona jako lijepo živi, pa su bile zavidne i često otrovne prema njoj. Haljinica nije trebala ljude, nije voljela ljude, jer pred ljudima je uvijek valjalo glumiti nešto što nisi. Važno je samo ostaviti lijep dojam, biti fin, jer tek tada te ljudi vole. Haljinici nije bilo važno da je ljudi vole. Nitko je nije volio, barem je tako mislila, pa što, ni ne moraju, nije voljela ni ona njih.
Igra sa biljkama i životinjama Haljinici je uvijek bio prvi izbor, jer one nikad ne razočaraju.
- Tako, budi miran. Miran budi! Surađuj! - Haljinica se mučila da precizno svom hrčku nanese crveni ruž koji je ukrala mami. Životinjica se migoljila, a Haljinica ju je čvrsto stiskala u jednoj ruci. Na kraju je crvene šminke bilo posvuda, samo ne tamo gdje treba.
- Budaletino, na što sad ličiš? Što će ti uopće crvena šminka? Čemu? Hoćeš da zavodiš druge hrčke? Miruj! Moram te obući, nećeš valjda na posao gola, kurvo jedna. Mir! – Haljinica je hrčku pokušavala navući haljinu od neke lutke. Naravno, životinjica je panično počela cviliti i ugrizla je za ruku, a ona ju je tresnula na drvenu dasku, grubo. – Mir ! Tišina!- Hrčak je pokušavao pobjeći, ali Haljinica mu nije dopustila i tresnula ga o dasku još jednom. – Mir! Moram te obući. – Hrčak se smirio. Haljinica se začudila. Što je sad? Što sad glumiš da spavaš? – Podigla je hrčka, na dasci je bio trag krvi. Začula je korake iza sebe. Njen otac se brzo približavao. – A tu si nevoljo jedna! Što to radiš? – Haljinica je brzo životinju zamotala u kariranu krpu. – Brzo ulazi u kuću, noć će.

Ubrzo je Haljinica primijetila da se jedan dio njenog tijela osjeća različito od ostatka tijela, i prkosi joj i onda kad je najtužnija. Otkrila je Caricu, ona je živjela među njenim nogama i stvarala joj ugodu kad god bi je dodirnula, i dirala ju je često, i dirala, i dirala, a onda najednom je lebdjela iznad tijela, oslobođena, pa opet pala u tijelo iscrpljena al' sretna. Orgazam, otkrila je orgazam, to joj je postao novi način preživljavanja tužnih dana, droga o kojoj je postala ovisna. Ruka joj je stalno bila na Carici. Jedino se ispred križa na zidu nije dirala, bojala se Boga, nije htjela da je vidi. Mogao bi je kazniti. Svašta, a kao da je nije već dovoljno kaznio samim životom. Haljinica je rasla i rasla, a strah se smanjivao.

U sedmom razredu osnovne škole, pod velikim odmorom Haljinica je sjedila u klupi. Najednom, nečije ruke, sleđa su je čvrsto stisnule za grudi. Užas!
- Ti si prava seks bomba! – Eksplodirala je na te riječi. Bio je to mali ružni žuti dečko iz razreda, za glavu niži od nje. Zgrozila se. Ugrizla ga za ruku, pa dograbila , ustala i zabila mu koljeno u sitna žuta jaja. – Fuj! Gnjido prokleta! Šlataj si mamu doma, klinjo ljigavi. – Svi su se smijali dok je on ležao na podu učionice i zapomagao. Zbog tog Žućka, Haljinici se i kasnije u životu gadilo kad bi joj ružni muškarci davali komplimente, a kad bi se usudili dirati je, reagirala bi krajnje agresivno. U petom razredu osnovne, sve su još cure u školi bile ravne ko daske, a Haljinici su već u četvrtom razredu počele bujati grudi, zbog toga boravak u školi bio je pravo ratno polje. Svaki dan je morala prebit nekog ljigavca.
Svaki dan bi dobila novu opomenu zbog ponašanja i slušala prodike učitelja.
- Ovo je sramota, pa ti si curica. Kulturna. Draga. U imeniku sve petice. S druge strane, eto brojim, samo ove školske godine imaš već 15 opomena pred isključenje zbog nasilja nad dječacima. Kako objašnjavaš to?
- Učiteljice, ja to zovem samoobrana.
- Nasilje nije rješenje. Jesi li razumjela? Zato u školi imamo 20 učitelja kojima se možeš obratiti kad te netko maltretira. Koliko puta sam ti to rekla, a ti i dalje po svom.
Haljinica je gledala nezainteresirano u učiteljičino obješeno lice nalik na jako starog buldoga, i njene male, prazne, obješene sise. – Kravo, stara, glupa, što ti znaš, ovakvu te sigurno nitko nikad nije imao želju dirat. Tebe sigurno nisu maltretirali u školi kao mene.

Toga dana kad se Haljinica vratila iz škole, ušla je u kuću neprimjetno jer je čula buku. On je stisnuo Milu grubo za nadlakticu i silom je odvukao pred okruglo ogledalo u spavaćoj sobi.
- Pogledaj se na što ličiš, samo pogledaj! Misliš li da te itko više želi, zato se šminkaš? Pogledaj se! Pa što onda očekuješ da te ja želim. Gadiš mi se! Pa naravno da rađe jebem konobarice. – Žena je stajala pred ogledalom, bosa,u običnom pamučnom rublju, nijema, al' nije gledala sebe, već njega u ogledalu i pratila njegovu ruku u kojoj je držao revolver i zabio joj ga u rebra. U pogledu joj se vidjela tvrdoglavost, prijezir, neustrašivost i ponos. Taj pogled je on najviše mrzio, a ona je to znala, zato ga stalno tako gledala.
-Što je kurvo, šutiš sad, ha? Ili čekaš da te sveci spase. Uperio je revolver u veliku crvenu Bibliju na komodi ispod ogledala i potegao okidač. Ništa. Okinuo još jednom. Ništa. I još jednom, ništa.
Gledala sam ga kako bijesni kroz odškrinuta vrata spavaće sobe, nisu ni znali da imaju publiku. Redovito sam mu metke krala iz ormara, jer sam stalno bila u strahu da će se poubijati kad me nema doma. Ugledao me kraj vrata. – Prokleta bila, ista si ko i tvoja mama. – Gledala sam ga prezirno i bez imalo straha. Hm…, stalno joj je govorio da je kurva, a ta je žena u svom životu samo tri kurca vidjela. Jedan kurac je bio od njezinog oca, jer kuća je bila mala i sva djeca u jednoj prostoriji spavala gdje i roditelji, pa često vidjeli dok su jebu. Drugi kurac bio je od nekog njenog starog rođaka, koji ga je vadio dok bi Mila još kao djevojčica pasla krave, pa bi je namamio u pastirski šator, gurnuo joj ručetinu pod haljinicu a onda reko da će je pred svima osramotiti bude li to ikom rekla. Gurao je prljave prste u njenu nevinost, pa kad bi izdrkao, pustio bi je da mala ode, pa je godinama pišala u krevet od straha i noćnih mora. Treći kurac je bio kurac za koji se udala, i kad se sve zbroji to je bio jedini koji je imala. No sve što je ona propustila, ja sam nadoknadila, i nisam ih nikada ni brojala. Ona je bila jedina kurva koju znam, a da se nije kurvala, nego je po cijele dane s Biblijom po kući hodala. Stalno se nadala da će ga Bog kazniti. Moja majka Mila, uvijek je bila predivno naivna, ali ne i ja.

Haljinica je postala žena. No, nije htjela biti žena. Nije htjela imati obitelj. Nije htjela biti majka. Nije htjela biti mučenica. Nije htjela pripadati nikom osim sebi. Nije htjela ništa. Nije se htjela ni roditi. Preživjela je sve, a da nije ni htjela živjeti, a živjela je. Strah je nestao. Postala je moćna žena ratnica, Vila koju više nijedna sila nije mogla slomiti. Nikada nije obukla kariranu haljinu. Nijedna žena nikada ne bi trebala nositi kariranu haljinu. Obula je čizme, obukla kožu, uzela bič. Postala je Domina, okrutna, nemilosrdna, i pravedna. Postala je Vila Sila.


2011. godina

Zazvonilo je zvono na vratima, a istovremeno i mobitel.
- Halo!
- Vila, šaljem ti trojicu na seansu. Mislim da su upravo pred tvojim vratima. Njihove dosjee sam ti poslala na mail. Uglavnom, sva trojica su prekršila uvjetnu kaznu, ponovljeno obiteljsko nasilje.
- Dobro, pogledat ću.
-Imaš slobodne ruke. Tvoje odgojne metode uvijek imaju najbolje rezultate. Naša suradnja s tobom je pilot projekt, i dalje mora ostati u potpunoj tajnosti.
- Naravno.
- Prilikom transporta stavili smo im poveze na oči. Oni ne smiju znati gdje su. Dolaze u pratnji četvorice iskusnih čuvara. Dvojica će biti u autu pred kućom, a dvojica pred tvojim vratima. Stoje ti na raspolaganju tamo, i u slučaju izlaska na teren sa debitantima.
- Sve je jasno. Mislim da su stigli. Idem.
Vila Sila je stavila na lice malu crnu masku od čipke, i poslala svog roba da otvori vrata.
- Uđite. – Dva čuvara uvela su u kuću trojicu sa lisicama na rukama i digitalnim ogrlicama oko vrata sa programiranim elektrošokovima u slučaju udaljavanja od zadane lokacije.
- Dobrodošli. Osjećajte se kao kod kuće. Izvolite sjednite. – Vila ih je dočekala. Čuvari su ostali stajati kod vrata, a u sobu su ušla trojica robova, na licima su imali okrugle crne maske sa nacrtanim smajlićima, noseći veliki drveni križ i stavila na sredinu stola pred trojicu.
-Pomolimo se prije jela. – Vila je sjedila na čelu stola. – Ustanite, ponavljajte za mnom : „ Gospodine nauči nas da cijenimo tvoju bol. Gospodine daj nam bol. Gospodine daj nam da spoznamo svoje grijehe. Gospodine daj nam da okajemo svoje grijehe. Gospodine udijeli nam snagu, milost i oprost. Amen. Poljubite sada križ jedan po jedan. – Poslušali su. – Operite sada prljavštinu sa ruku i jezika.
- Robovi su donijeli veliku keramičku zdjelu pune vode iz koje su svi prvo morali popiti a onda oprati ruke. – Poslužite nas. – Naredila je robovima Vila. Donijeli su hranu, natakali im vino. Razgovora nije bilo. - Fuj! Ovo nije vino, ovo je krv. – Primijetio je jedan i pljunuo na stol. Jeste li vi nekakva sekta? – Na to ga je rob ošamario tako snažno da mu se usnica rascvala. – Dosta! Ovdje se ne priča i ne radi ništa bez Vilinog dopuštenja. Poštuj Gospodaricu doma u koji si ušao. Zahvalite Gospodarici na jelu. – Zatraži ih rob. Vila se nasmijala. – Nismo sekta, mi smo Akademija za Vitezove bez Muda. Jedite, trebat će vam snage. Uskoro vas vodimo na prvo predavanje. - Ustala je od stola i izašla iz prostorije. Njenim zatvorenicima opet su stavili poveze na oči, i prevezli ih pola sata daleko na prvi izlet.
- Skidajte se do kraja. - Naredili su im Vilini robovi koji su došli u pratnji sa njima. Poslušali su. Polijevali su ih sa šmrkom hladne vode, u prostoriji obučenoj sa svih strana u bijele pločice.
- Pogledajte si još jednom dobro svoja muda. Nakon današnjeg dana vam više nikada neće biti ista. – Rekao im je rob zagonetno i bacio pred njih karirane spavaćice. – Obucite se.
- Ubit će nas ovdje zbog organa. – Jedan zatvorenik je šapnuo drugom , pa je svu trojicu uhvatila panika i počeli su bježati niz hodnik, no nisu otišli daleko, ogrlice su ih oborile strujom na pod, izgubili su svijest.
Svu trojicu probudilo je nečije nadljudsko vriskanje. Bolna presvijetla svijetlost sa stropa silovala im je oči. Ležali su na stolovima sa rukama vezanima za metalne šipke, sa podignutim i raširenim nogama vezanima za metalne držače, sa pogledom na stol u sredini prostorije oko kojeg su stajali ljudi obučeni u zeleno sa naočalama i maskama na licu. Na stolu je ležala neka žena i svi su imali pogled na njene raširene noge i vaginu koja se jako raširila zbog nekakve crvene kugle koja je pokušavala izaći van. Krv je curila po podu, a ona je vrisnula. Jačina njenog vriskanja i boli uzrokovala je strujni udar na stolovima na kojima su bili vezani zatvorenici, pa su i oni vriskali svaki puta kad i ona. Dječji plač. Kratki odmor. U rađaonu su doveli drugu koja je vriskala divlje i bez prestanka, a njih je struja udarala toliko koliko je nju boljelo. Krv. Mučenje. Dječji plač. Kratka tišina, i doveli su treću. Vriskanje. Strujni udari. Agonija. Bol. Krv. Dječji plač. Doveli četvrtu, petu…, trinaestu, i tako su imali simulirano rađanje uz elektro šokove do kasno u noć, a onda su opet bili odvedeni pod hladni tuš da ih voda osvježi,osvijesti i osnaži. Ostavljeni su u praznoj prostoriji, spavali na podu i probuđeni grubo rano ujutro. Ponovno je uslijedilo hladno tuširanje. Odvratna zdrava kaša bila je za doručak. Povezi na oči, i odvedeni su na drugu lokaciju u podrum druge zgrade. Čuvari su ostali vani, a robovi ušli sa zatvorenicima. Unutra zaudara da strašno na trulež, na smrt, nepodnošljivo je, tjera na povraćanje. Zvuk otvaranja teških željeznih vrata. Zvuk zatvaranja. Zvuk zaključavanja. Hladnoća. Muški glas – A evo nove ekipe Vitezova bez Muda. Dođite bliže. Ispružite ruke. – Muškarac im je ugurao ruke u nešto gusto, hladno i mokro.
- Skinite im poveze. – Naredio. Nastala je drama kada su Junaci vidjeli da drže ruke u razrezanom prsnom košu mrtve žene. Muda su im se stisnula u grašak. Bacali su se po podu i povraćali.
- Što je papci? Više vas pale dok su tople, mirisne i žive, pa bježe i cvile, jel' tako? Dižite se pičkice, dobrodošli na satove anatomije. Ajmo, imamo puno posla ovdje danas. Dodaj mi ona crijeva. Što je mamojebači, sad ćete vidjeti kako vagina izgleda iznutra. – Nožem je zarezao preko Venerinog brda prema pupku. - Eto vidite, ovo je maternica, odavde ste svi vi ispali govanca mala. Svašta majka rodi.
- I tako su Vitezovi bez Muda proveli cijeli dan na patologiji u povraćanju, sa rukama u leševima.
- Bravo Bezmudnjaci ! Bili ste vrijedni pa ću vas odvest na modnu reviju. – Patolog se podmuklo smijao, a oni su pošli za njim u drugu prostoriju hladnu toliko da im se inje hvatalo za trepavice i brade. – Priđite, no što čekate, ajde bliže. Ovdje su naši manekeni i manekenke, a tamo u ormaru vise odijela i haljine sa imenima. Ajde drkaroši, primite se posla, oblačite ih.
Unatoč hladnoće, znojili su se od jeze i muke dok su dizali i okretali ledena, ukočena tijela. Krvavi doktor, robovi, čuvari, dva tipa iz pogrebnog zavoda i svećenik, za to vrijeme kartali su se u susjednoj prostoriji, i svi su oni imali crne smajlić maske, i gledali ih kroz staklo. Negdje oko ponoći sva tijela imala su haljine i odijela.
- Bravo debitanti, zaslužili ste nagradu. Tko bi rekao da ćete biti tako poslušni, bit će nešto od vas. Možda vas zadržim neko vrijeme ovdje, ionako nam fale radnici. Vrijeme je da naše manekene odvedemo na reviju, tovarite ih. – Tijela su unijeli u nekoliko crnih karavana,nakon čega su sva trojica opet odvedeni pod hladan tuš da isperu krv, a onda su im dali da obuku crna odijela i cipele.
- Odlično izgledate, možete i na vjenčanje i na sprovod. Idemo. Stavili su im poveze na oči. Svi koliko ih je god bilo odvezli su se na gradsko groblje. Tamo su im skinuli poveze, dali lopate. Kopali su sve do zore. Ekipa Muda od Graška počela se rušiti i padati s nogu od muke i umora, ali nijedan nije ni pokušao pobjeći. Bilo je jasno da nakon takvog tretmana im se neće više dizat ni kita a ni ruka na ikoga. Jutro su dočekali na groblju,na mramornom podu mrtvačnice sa ljesovima i leševima. Odande su prevezeni na Vilinu adresu, gdje su ih pustili da spavaju do podneva.


Robovi su išli uslužiti Vilu. Morali su puno toga nadoknaditi, iako ih nije bilo samo dva dana.
- Kasnije ćete mi podnijeti izvještaj. – Izvalila se u svoju kraljevsku fotelju od tamnocrvene kože sa zlatnim rubovima i raširila noge. Prišao je rob kojeg je pogledom pozvala, kleknuo je pred nju.
- Molim vas za milost da vas dodirnem i uslužim. – Položila mu je ruku na glavu u znak odobrenja. Vila Sila je bila gola ispod crnog svilenog ogrtača. Oko vrata je imala par metara dugu ogrlicu sa krupnim crnim biserima koji su joj visjeli između grudi i preko Venere. Rob je skinuo ogrlicu sa njenog vrata i skupio je u šaku, a onda njome trljao Venerino brdo i vukao preko rascjepa planete. Jezikom je zaposjeo Zvjezdarnicu na brdu, a prstima polako gurao ogrlicu u Veneru, pa izvlačio tako polako da je svaki biser udario u vrh klitorisa posebno. Vila je vidjela Zvijezde kako iskre i cvatu iznad nje, i osjećala kako se Nebo polako rastvara, i stvara mjesto za nju, da je usiše cijelu. Dvojica robova su klečali sa svake strane uz nju, pognute glave, stavila im je ruke na glave u znak milosti, i oni su pohotno navalili na njene grudi, sisali je grubo.
- Oh, oprostite, kucao sam, ulazna vrata bila su otvorena, ooo...kako nezgodno…,oprostite… - Na vratima je stajao svećenik, prekrivao je rukom oči.
- Uđite Velečasni, sve je u redu. Robovi su je nastavili zadovoljavati dok je svećenika besramno gledala u oči i uzdisala. – Kojim dobrom ste došli Velečasni ?
- Aaa, ma došao sam vidjeti ima li novih pokajnika.
- Naravno, trojica su, znate već pravila. Vezani su, imaju poveze , i ne približavajte im se previše.
- A želite li se i vi možda ispovjediti Vilo Silo? – Svećenik si nije više držao ruku na očima.
- Ne, hvala, ja sam svoje grijehe već platila, nego, želite li možda da ja ispovjedim vas Velečasni?
- Zbunila ga, a onda se prelomio kao grmljavina njen orgazam i rasjekao Nebo. Svećenik se prekrižio i otišao. Kada je opet sišla na Zemlju, duboko je uzdahnula par puta, smirila se i naredila robovima .
- Njihovi dosjei su na stolu. Zbrojite im prekršaje, i broj dana koliko su proveli sa žrtvama, broj žena i broj djece i dobit ćete broj udaraca koliko su zaslužili. Neka se bičuju međusobno, natjerajte ih da bacaju kocku tko će prvi. Danas je nedjelja, treći dan iskupljenja dana Gospodnjega, u ponoć se Čistilište zatvara. Nagradite ih elektrošokovima ako ne budu poslušni. Oni koji neće moći izdržati bičevanje, mogu staviti crveni ruž i zamijeniti udarce za pušenje jednom od druge dvojice, ako odbiju, nastavite s bičevanjem. I da, uzmite karirane košulje, neka obuku, karirano voli krv.

Iduće jutro Vila je ušla u podrum, i sva trojica su imali razmazani crveni ruž po licu.
- Čestitam vam momci na velikom uspjehu, upravo ste diplomirali na Akademiji Vitezova bez Muda. Ako ikada opet poželite obnoviti znanje, ovdje ste uvijek dobrodošli.

Nešto kasnije toga dana Vila je sjela na Milin grob. – Evo majko, još trojica su naučila lekciju, a ja sam još korak bliže Nebu, čekaj me tamo. - Karirane košulje je stavila u kamenu posudu i zapalila. Donosila je tako košulje na grob jednom tjedno. Pored je bio još jedan manji grob, Vilin brat za kojeg je znala da je živio u kariranom brdu, ali ona ga nikada nije vidjela.
- Počivajte u miru.
Haljinica je preživjela.

Autor : Vila Sila, 28. 4. 2023.g.
Sva autorska prava su pridržana