HIPOKRIZIJA

jedini čovjek koji me ikad u životu (i to cijeli svoj život, kako nedugo reče) volio, jedva da je danas bio u stanju reći pokoju rečenicu. to me potreslo. s tim čovjekom imam djecu! možda najviše što sam ikad imala u životu a nije uopće stvar do imanja. i trebala sam te prvi put danas, možda čak istinski prvi put nekog uopće zadnjih godina.

i nije te bile, kako te ne bje niti tolike dane u ovim nekim našim danima. i što reći? nemam ja nikoga. i tu rečenicu sam toliko puta danas ponovila kroz suze!

a danas ju je rekao i moj dobri i dragi frend. to je ono kad moraš navesti u nekom formularu kad biraš doktora koga obavijestiti u slučaju smrti? nemam ja nikoga, reče on! dok je on danas izgovarao tu rečenicu, nisam znala da ću je i ja danas upravo izreći! jer, nemam ja nikoga.

a mislila sam ovih dana da imam tebe. nemam, jer ti ne poštuješ moje vrijeme, pa time ne poštuješ niti mene., ok, ja sam nagla i brzopleta, ali tko god me zna, zna da sam takva, strastvena vlajinja!

gdje je tu vodenjak? pa možda tu da strast i huja minu za po ure i nastupi nirvana...svijest da je bilo to što je bilo, jer je trebalo biti. i da više nije. i kako ikome to objasniti? nikome, jer nemam ja nikoga!

i nadam se da nije danas bio zadnji put da pričam sa svojim čovjekom iz bivšeg života, ali je zadnji put da bilo kome (osobito sebi) dajem nadu za bilo što.

zajedno. ne možemo mi ništa zajedno. i da, zadnji je put, ko što je svaki dan zadnji i ne znam hoće li biti slijedeći. to nas nisu učili u životu, da ga živimo danas, ne znajući za sutra. svašta su nas učili ali susret sa ništavilom nisu.

zato je susret da nemamo nikoga tako bolan. ali, dobar je to susret. jer znaš, ne nadaš se više, ne očekuješ...nema više ljubavi, poštivanja, zajedništva! ostaješ jedinka koja baulja jedino što neki bauljaju u dvoje a neki kao ja, posve sami.

trideset i više godina kako sam ostavila tog svog čovjeka, a voljela sam ga više od petnaest! i on mene. onda su nam se puti razišli, on osnovao novu obitelj, ja osnovala svoj brak...jer, ništa nije zauvijek. kad to shvatiš (a nisu nas tome učili) prihvatiš da je sve bilo i više ničeg nema. nema...ni slike, ni lika. samo praznina prostora, duše i...

nemam više ništa za reći, jer i ovo je previše! dapače...odšutjeti ću i zašutjeti kako bih tisućama tebe rekla da Borges ima pravo...kad govori o eroziji godina i o tome da su vrijeme i zaborav dvije veličine koje pokrivaju naše neshvaćanje!