Čovječe, kakav blog!

primaklo se samom kraju moje razdoblje samovanja u Lici.
Značilo mi je ovo mjesto zbog dvije stvari: prvi su PVT kontakti koji su se znali pretočiti (i to najviše sa ženama!) u razgovore, izmjene iskustava. Drugi je samo ventiliranje- voljela sam istresti sve što sam imala ovdje- sebi. Činjenica je da ne volim opterećivati ljude iz svog života, a činjenica je i da postoje iskustva koja su ljudima preapstraktna da mogu išta pametno reći, i ne volim ni sama biti u situaciji koju ne razumijem a netko me traži da nešto kažem. Recimo, ja bih o suicidu danas znala razgovarati- nakon ovog što smo doživjeli (možda i stručno nekad nešto napravim po tom pitanju za ljude kojima to predstoji- tako mi i kažu da bih trebala. Još ne, ali čak smatram da je to neka moja dužnost u perspektivi). Da mi dođe netko s problemom o kojem ne znam, kojeg nisam osjetila- ne bih znala o tome ništa reći osim slušati. Zato nisam tražila nikakva savezništva, razgovore- rješavala sam to sama kako sam najbolje znala i danas mi je lakše.

U nekom paralelnom i sretnijem svemiru, ja sam ovo proljeće i ljeto provela s uobičajeno veselim i netraumiranim bistrim 12 godišnjakom koji je prepun svojih aktivnosti i interesa, otpuhne nam puse i poljubi malog brata. Brata drži moj visoki, vitki, elegantni i dragi Ita i govori mu "a koji si lipotan, vidi ga Barbara, .." i onda ona neka glupa njegova pjesmica nešto -ćebe, pa da vidiš kako Ita pravi bebe. Ja sam ostala u namjeri da postanem prelijepa supruga jer na ketogenu sam krenula još u rodilištu i to ne zbog sebe nego da njemu budem lijepa. To se naravno razjebalo sve. Ali tako zgodna, lovila bih akcije na About you i nakupovala bih tih haljina i lijepih stvarčica za koje me trenutno boli kurac. Šetali bismo ovim najljepšim mjestom i voljeli bismo se. Imala bih dosad inicijale BB, pojma ne bih imala voziti auto a kamoli kositi, i bili bismo sretni.

U našoj stvarnosti, stvari su drugačije. Ovo je sve skupa jedno zgarište, jedan užas poslije brodoloma, gdje na sve strane pokušavamo raznim plutačama stvarati situaciju u kojoj je šteta čim manja. A ogromna je, u svakom mogućem smislu, i meni je jasno na kome je većina odgovornosti, tereta i kome je Ita uvalio vruće krumpire na toliko načina. U tom smislu, miješaju mi se osjećaji tuge i ljutnje; mogu razumjeti da je to bila bolest i da se ne bih ljutila na rak pluća pa prema tome ne smijem ni na bunt naknadno otkrivene psihijatrijske dokumentacije. S druge strane, ja sam ja i iz svoje kože ne mogu: gadi mi se ta neka slabost u svemu tome. Jer i meni je znalo biti, a povremeno i sad, toliko mračno, tamno i teško da bi zaista najlakše bilo napraviti samo jedan mali koračić s vrha nebodera na Braće Domany- pa jebote neću sve da mi nokte čupaju i udove režu. Mantram, jebote manifestiram, dižem vibraciju, piljim kroz oblake, piljim u svoj odraz u ogledalu kao boksač pred ulazak u ring, ispisujem tablice koliko moram izdržati, kad će po nekoj logici sve biti lakše, računam koliko djeca imaju godina, što ću kome dati, što kome treba, i u svemu tome kad je preužasno i preteško sebi šapnem "danas izdrži, sutra ćeš procijeniti je li bolje a vidjet ćeš da je. a ako nije prekosutra je bolje" i stvari jednostavno postaju bolje, možda nekom pravdom gdje ti svemir daje odahnuti kad vidi da nešto izdržao i prošao jesi, pošteno, gadno, grdo.
Stvari se vraćaju u normalu i osmjesi sve manje bivaju neki dogovori sa sobom, a sve više dobri stari refleks.

Naučila sam puno o primitivnim sredinama koje sam prije romantizirala, čudeći se kako sam glupa bila da sam 36 godina živjela u Zagrebu pored ovakve sjajne prirode i ljepote i zraka i vode. Danas mi je sasvim i apsolutno jasno zašto su moji iz pasivnih krajeva išli u Zagreb. Blaženi Zagreb, samo ću to reći. Prošli smo golgotu u nerazumijevanju primitivne sredine, zlobnim insinuacijama (selo pali vješticu- pojma nemajući ni koja sam, ni kako se zovem, čak sluteći da sam ja neka njegova bivša iz Bosne- obrušili su se s najružnijim teorijama zašto se Ita ubio. Pa i na mog sina, koji je tu morao ići u školu i podnio svašta, pod patronatom i blagoslovom ravnateljice koja je takve priče- i to u Crkvi- prva i plasirala, zgrožena time da njegov brat a njen prijatelj a možda i nešto više (mada ja vam u te seoske priče ne vjerujem, tu ima toliko bizarnih i bolesnih priča, sladostrasnih naklapanja ljudi koji se boje knjige, koji su naprosto mentalno lijeni i u tom vakuumu još uvijek su prinuđeni operirati s tračevima, vješticama, demonima, intrigama. Bijednici) , nije naslijedio imovinu koja je pripala našem sinu, po Zakonu. Sve u svemu, ovo mjesto je postalo njegovim činom čisti pakao čije su rajske kulise samo jedna od životnih ironija. Ima i gorih: znate, postoje "sretni paralelni svemiri" gdje afrička djeca ne umiru od gladi, pa nadalje. Ne mora me nitko tješiti što svijet nije bolji, zapravo radi se o tome da u svačijem postojanju postoje nekakvi zajebi i cake i prepreke- nisam ja mala djevojčica da kukam što nije moglo bolje (a je mi jasno da je tako malo trebalo, po mom ništa nije ni trebalo, eto da nije bio lud i što je najgore djelovao mi je najnormalniji, posložen, zreo, jednostavan). Svakako, ovo je pakao u bojama i oblicima raja, istinska zajebancija života. Ne treba me nitko upućivati na to da u cijeloj priči ništa ne znače ruže, rijeke i srne.

Zato sam danas upućena na novi početak, sasvim daleko od ovog mjesta koje je za nas postalo nemoguće zapravo prvim trenutkom kad si je svezao omču oko vrata. Skočio je s dvorišne zgrade i time dvorište automatski pretvorio u vječno zgarište, gdje je posve nebitno rastu li ovdje ruže, višnje, trešnje i dunje. Rastu, i to apsolutno veze ni s čim više nema.

Od njega je ostala jedna tužna priča, neodgovorena pitanja i teorije o tome je li to bio delirij (imao je početke alkoholne moždane atrofije, pio je potajno i kombinirao to s psihofarmacima od kojih je jedan kontroverzni antidepresiv), je li to zapisano u njegovom DNA (ima ih u familiji koji su malo skakali po bombama, bjesili se, pucali si u glavu itd.) Ono što je meni ostalo nejasno to je: zašto ništa od toga nije govorio, zašto je lagao, i naposljetku: je li istina jedna od priča da je on bio sjeban i lud do mjere da je dao otkaz kao pročelnik (ima čak i teorija da je tad zamračio neku lovu i da mu je to možda došlo na naplatu kroz neke prijetnje- nemam o tom pojma ali evo čak i to u dućanu sam čula), jer to više nije mogao; i tražio neku da rodi nasljednika, dade mu ime po čuvenom titanu ocu, i potom skrati svoje agonije. Ako da, bilo je okrutno i prevarantski iznad svake slutnje. Ako da, ta priča o "posljednjem Mohikancu" i svetoj didovini ne važi: u Zagreb idem podići i tu bebu, i svog sina koji je ovdje svakim danom proživljavao patnju i golgotu s kojom veze nema, i koju uostalom Iti najviše zamjeram.

Gledajući mramornu suzu na kojoj mu je uklesano ime i godine rođenja i smrti, jasno je da se nemam s kime tu svađati niti kome zamjerati. Kad je teško i pitam se kako i što: znam da će sve što je danas biti jučer. Znam da je najbitniji pokret koji čovjek u životu nauči: sam sebe opaliti nogom u guzicu i krenuti dalje. Desna naprijed, lijeva noga prati, i to je već korak. Kad napraviš prvi, dalje ide automatski.
Jesam li nešto naučila? Ne.
Vjerovala sam čovjeku koji nije govorio nimalo čudne stvari, koji se kleo u obitelj i jednostavan život.
Pojurila sam mu u naručje, djelovalo je kao u onoj pjesmi "plava sokla i biber crep, ume život da bude lep, da smo zdravi i da je nama ljubavi". Nosila sam s njim drva i smijala se, planirali smo bašču, najljepši izleti bili su mi do one drvene kućice u šumi traktorom- možda onako ženski nikad nisam bila tako sretna kao u tim trenutcima. Znate, i ja sam Ličanka, ovo je nekako budilo neke moje gene. Bila sam sretna. Bio je krasan muškarac, tako eto kad bi tako visok i vitak obukao odijelo, pa taj neki najdublji mogući glas na svijetu, te trepavice, u krevetu je bio apsolutni genijalac i ja nisam znala da to može baš TAKO biti dobro. Mislim, znala sam da može biti super ali ne, ovo je bilo nešto nenormalno, imao je on masu nekakvih aduta kojima me znao privući sebi. I privukao me.
I otišao.

Kao što sam rekla, desna noga naprijed, lijeva je prati, a nakon prvog koraka ideš dalje i hodaš.
KAMO? Ne znam. Svaki put vjerujemo da idemo u sreću, i to je put u pogreške. Ali ponekad, put je i u sreću. :)
Moraš hodati, ne smiješ stati. Nemaš alternativu. Možda se sve to jednom skupi u neki smisao. Iz ovog kuta ništa nije previše jasno osim jednog: imperativa da se ide naprijed. To mi je trenutno jedina mantra- naprijed, gazi, hodaj, ne boj se, ne osvrći se, naprijed, gazi, hodaj, ne boj se, ne osvrći se, naprijed, gazi--

Voli vas i na vremenu zahvaljuje B
- zbogom :)*

I naravno, vi s kojima sam u kontaktu- ostajemo u kontaktu.
Hvala vam na svemu od srca, svima :)*