Čovječe, kakav blog!

vašim porukama, pa da zahvalim za kraj svima ovdje, i ponovim da svojim povratkom u Zg apsolutno nalazim mjesta u rokovniku za kave s vama. Posebno me dirnula poruka jedne samohrane mame i njoj želim uputiti ovaj dio svojih misli. Također, DK, napisat ću roman. :) Možda priručnik za samopomoć, možda tko zna što, ali jednom će izaći iz mene knjiga, koju mi je tamo s nježnih mojih 17 prognozirala velika Neli Mindoljević, moja profesorica hrvatskoga jezika. Ona me uputila i na to da mi je studirati Psihologiju, što sam poslušala, i vjerujem da i tu imam dati više od kuburenja s nepunim satnicama po školama. Teško je predviđati iz gliba, no doći će i neko uzvišenje s kojeg je horizont jasniji. Zasad- u meni postoje neke želje i namjera da ih ostvarujem kako god budu dolazile mogućnosti. Također, u ovom je moja poruka toj mojoj dragoj ženi s Iskrice.

Još kako te razumijem kao samohrana mama samohranu mamu.
Evo, ja imam jednog u predpubertetu kojeg je pregazila tuđa slabost i skupljamo ga da ne bi krivo izrastao u onom što ga je slomilo; i imam bebu. Sve što mi jest i što mi nije, ne amnestira me od toga da (me) zaslužuju. Tim prije i tim više.
Moja beba zaslužuje da mu stopala budu izljubljena uz "puujj kako smrdi!" svaki put kad mu mijenjam čarapice, jer bebama je to smiješno. Da mu trbuščić bude "poprđen" pusama. Moj sin zaslužuje razgovore. Obojica zaslužuju opeglano, skuhano i izgrljeno.
Znaš, posve je jasan dio da to nije sve što jesi, što želiš i što je važno. Iako je najvažnije. Iako će ti mnogi potpuno suvišno i bez ikakve potrebe objašnjavati da su ONI tvoje blago. Nego što su? Samo, što s "leftover wine?" pitat ćeš se, ne svaki dan, ne svake noći, ali pitat ćeš se i pitaj se slobodno.

Biti mama, ili biti tata, ne isključuje potrebu da ti netko kaže "dobro jutro", "laku noć", "lijepo mi je s tobom".
Možda ti to treba više nego ikad- i u sretnim varijantama to se zove brak.
Pa mama i tata jedno drugom daju, nadoknađuju, obnavljaju izvore vitalnosti - jer djeci prvenstveno daješ i tu je glupo i bolesno očekivati ikakav pretjerani reciprocitet. Proći će desetljeća do onda kad nam, možda, naša djeca budu priznala neke napore i trudove. Možda i neće, niti su dužni. Ne treba ih time opteretiti.
Ne treba ih opteretiti ni izborima loših partnera- o, kako to kobno može biti, a najgore je što ne moraš ni znati da loše biraš.
S ljudima je zajebano, i voljela bih ti reći da nisam ustrašena ali trenutno jesam.
Želim ti reći: u redu je osjećati se (trenutno) ovako ili onako.
I ništa sramno nema u tome da poželiš, i s djecom, i uz djecu, od nekog čuti da si lijepa, da ti je parfem odličan, pa sad željela ili ne željela da se pred jutro rastanete. Na Balkanu postoji velik tabu, još uvijek, po pitanju toga što se treba jednom kad postaneš majka.
Određena apoteoza slike Jesenjinove majke "u trošnom, starinskom kaputu"- divni se Jesenjin btw ubio potpuno mentalno sjeban i devastiran. Možda bi bilo bolje da je majka razvukla osmjeh i kako god dobavila nekakav kaput koji nije tako deprimirajuće trošan i starinski. Znaš, puno je psihičkih problema proizašlih iz slike sjebane majke. Ništa manje iz slike neke majke kurvetine. I teško se tu pozicionirati bivajući pravedan prema svima, iz svakog kuta, iz svake moguće varijante. Pa još pritom sebe uključiti kao faktor koji isto neku pravdu sebi duguje barem nastojati dati?

Čini mi se, mila, da nas ništa što nam pripada ne zaobilazi.
Ne mogu ti objasniti (možda jednom uz kavu) koliko se slučajnosti moralo poklopiti da se ova priča o kojoj sam mjesecima pisala, dogodi baš ovako, ovdje i baš nama. Suviše toga da bi bila podudarnost.
I iako ne smatram da trebamo sjediti prekriženih ruku i čekati da nam išta s neba padne (želiš li šalicu kave, pa ti lijepo digni dupence i napravi je, to ti je najsigurnije )
ja ipak mislim da ne moraš imati osjećaj da ti išta vrijedno promiče.
Tko zna što je ovo sve skupa i na koji način funkcioniraju slučajnosti (ako su, uopće?)
Čini mi se- ono što se mora dogoditi, svakako hoće.
Zato imamo te neke slučajeve koje ćemo iznenađeni interpretirati i kao: slučajnost, bizarnost, nesreću ili sreću, kao "nešto što ne mogu objasniti", o čemu ćemo jednom govoriti "unatoč", "usprkos", "kao grom iz vedra neba" ili slično.
I govorit ćemo to za loše. I govorit ćemo to za dobro.
Neke stvari događaju se van naše kontrole, i po meni je jedini savjet kao u pjesmi: "samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami".

Uvredljivo je, i osim u slučajevima teških kurvetina i psihića, krajnje bespotrebno, upućivati ikoga da je u tom "živi i budi" maksima dati se djeci. Ne mora se to pisati ženi kao ti. Ali ništa pogano ni bludno ni loše nema u tome što ponekad, ponešto, poželiš. Voljela bih ti reći: nisi kriva što neke stvari nisi pretpostavljala. Ako i jesi kriva, ima puno krivijih.
A ovo jest jedno igralište, u kojem se stvari događaju čak i nama koji smo (a to smo svi, budimo iskreni) nešto pogriješili, zglajzali ili fulali.
Jedino ti se može ne dogoditi ništa, ako se zatvoriš. No pazi i s prevelikim otvaranjem: svašta u tebe može ući, pri čemu je najmanji problem za onu stvar. Treba taj mehanizam usavršiti, izbrusiti, treba nešto sa svojim osjetima i intuicijom- ali tu smo uvijek na polju rada na sebi.
To je jedino što možeš.

Raditi na sebi da bi postala žena koja više ne griješi na iste i slične načine. Ne moraš postati bezgrešna i nepogrešiva, niti sputana u strahu da ćeš pogriješiti. No, jednom sam čula od jedne stare žene da je sukus mudrosti u ovome: "nazovi stvari pravim imenom i znat ćeš kuda ideš".
Možda je stvar u zvanju stvari pravim imenom.
Neki su orasi šuplji, neki su dijamanti lažni, i žene koje se može loviti na sentiment trebaju naučiti reći "ne treba mi to, ja zaslužujem". Većina je priča na kojima odgajaju djevojčice frojdovski sjebana i utabala je podsvjesti krive poruke: uvijek se tu čeka neki princ da izvadi komadić jabuke iz grla, odvede na bal, sjebe vreteno.
I uvijek je dolaskom princa sve "živjeli su sretno do kraja života".
Uvale nam one barbike mater svoju jebale, pa nas kroz pubertet bruse pričama o tome da je sramota sve što imamo i jesmo: a nedotibog dlačicu, prištić, kilu, ispucalu kosu- marš u dućan i brzo nešto smisli da se ne vidi da si homo sapiens.
Puno je tu mržnje prema sebi koju dugo prođe da se osvijesti; a potom je sljedeća zamka da ne preraste u agresivnost, mržnju prema muškarcima i svijetu, u vječito traženje krivca.
I stvari jesu kompleksne.

Lijepo bi bilo, a moguće jest, u sebi naći svjesno i sreće vrijedno biće, koje sreću zna i pružiti.
Osvijestiti ponešto iz sfere "mea culpa" ali i iz sfere "moja vrijednost".
Prihvatiti kiše i snjegove, jer i to je život.
Ne dati se zastrašiti.
I ne dati se uvjeriti da nešto ne zaslužuješ jer si eto, pogriješila. Postoje nakaze, promašaji i debili koji će ti čak i djecu imenovati greškama- pusti ih nek propadaju u svom gnoju života, zamisli iz kojeg bunara nesreće i mraka ti to poručuju i poželi im sreću. Uvjeravat će te, svakom novom godinom i borom, da je ljubav iluzija za djevojke.
Ali ništa što je tvoje, mimoići te neće. Ti učini da postaneš ona koja će dobre stvari prepoznati kao svoje: uskladi svoj korak sa srećom.

I igraj se, mila.
I kupi lijep veš, makar sama u njemu spavala. Neka posebna prilika bude: spavati sama, ali uz detalj osmjeha i sjaja u oku. Za koga? Za život, za sebe, za sve dobro i loše, za sve ludo i luckasto, za SVE.
Sve je to jedan karneval, u kojem je najbitnije: uskladiti korak sa srećom.
"Uz tvoj korak okretni, taj karneval pokretni, čitav svet je mažoret!" Link