Čovječe, kakav blog!

kaže moj dragi frend na WhatsAppu. Htjela bih nešto dodati.
Nemam nikakav problem s malo streetfighta, na ovakvim je mjestima zabavno sučeljavati se, iznositi argumente i protuargumente, ta "bura u čaši vode" zna biti zanimljiva- ok, nekad izmakne kontroli i ode u osobne sukobe što nije dobro ali ima toga na svakom (virtualnom) mjestu gdje su ljudi. Posebno na virtualnom- jer malo je ljudi koji hrabro bivaju i čine, pa su puno žešći kad si stave neki nick, tu je debelo staklo monitora i sve je nekako lakše reći.

(Konkretno, K39 je bivao pozivan i na mobitel, a obzirom na sustavnost i upornost dobio je i direktni poziv kod mene na ručak, na šetnju proljetnom Likom, na branje trešanja ili meditaciju na izvoru Like; jer ako ga nešto toliko ozbiljno muči po pitanju mene, zar ne bi bilo normalno raščistiti? Ali ta hrabrost i direktnost opstaju samo na blogu, gdje sam ja izloženija i javnija, doduše ni on nije posve anoniman, tu je ime i fotka. Nažalost, izgleda da poanta nije u tome da se nešto raščisti, već u maltretiranju kao takvom, a kao znaš virtualno je pa se smije. Odnedavno se prelilo i izvan polja virtualnosti, a ja želim reći kad je postalo problem: kad je, nemajući baš osobitog argumenta protiv mene, krenuo srati. I dok možemo prihvatiti njegove gluposti da imam grinje na deki, da smrdim, da sam legla s njim nakon 2min poznanstva i ostale halucinacije koje čak mogu biti i duhovite do jedne mjere...
Ja sam s Kruno39 problem počela imati kad mi je krenuo prijetiti - a znajući o mom životu i što je "afterdeath" za preživjele nakon SUICIDA koji je jedna velika stigma i tabu- "kujo, zvat ću ti centar za socijalnu skrb"- što dakako imam screenshotano. Jednako kao i "divna si mama, super kuhaš, voliš svoju djecu iako si kuja prema meni i lagao sam" itd.) Tad sam mu pozvala policiju. Sve drugo mogla je biti igra, zajebancija, malo talasanja, nebitno. Ali ovdje smo postali neprijatelji.

Dakle, pozicija MOĆI jednog K39 u odnosu na to da ja imam, a on nema, ono što se štiti (ako treba životom, kamoli ne nekom tužbom), u muškoj nemoći nevješt i nemušt da me impresionira, takne i pomjeri s mjesta- pa ćeš kujo na koljena, a upotrijebit ću tvoju poziciju samohrane mame dvoje djece, u kući i u mjestu i sveopćoj klimi, odvratnog tabua koji je nastao nakon suicida tvog partnera (znaš, tu su se našle- a Kruno je to znao jer sam mu ovdje na ovom kauču pričala uz kave koje nam je on skuhao- neke dvije guske iz CZSS baratati idejama o tome zašto se on ubio, zašto ja to nisam predvidjela, jesam li možda time ugrozila djecu- apsolutno nestručno i u suprotnosti sa Zakonom i Ustavom, kodeksima struka- i jesu, dobile su i one tužbu, ako je to dio u kojem me K39 napada da li valjda kao konfliktnu ličnost.

Tužbu je još dobio, recimo, i izvjesni Ivičin ujak kojem smo uljudno došli na vrata obzirom smo suvlasnici niza nekretnina po Zagrebu- za Ivičina života rodbinski je sve ustupio tom starom; a ja sam sad i osobno a i kao mama čak zakonski dužna skrbiti o djetetovom vlasništvu na način da DIJETE ima korist i profit (zar da moja beba daje svoj posjed besplatno 50godišnjem narkomanu rođaku; zašto, pa to je elitni dio Zagreba i taj će se stan rentati- plati pa živi tu- nas to pleme ne jebe, nitko nije upitao za tu bebu nego su se odali šuškanjima o fatalnoj nekoj koju ni vidjeli nisu, sućut nam nisu izrazili čast iznimkama- to naš rod nije). Bio je i tata da posvjedoči- u dvorište sam mu došla s bajaderom i krotkim "poštovanje, ja sam mama tog i tog, evo došli smo se javiti jer smo u zemljišnim knjigama"- dobila sam da me pljunuo na glavu s prozora i da mi je- prvi put me vidjevši - rekao "marš kurvo", a moje dijete oslovio kopiletom. Sad su mu nekretnine na bubnju.
Tužbu je dobio i otac starijeg sina koji je smatrao da će se obveza prema djetetu riješiti s "dite materi balun Ajduku, odvela si dite pa se jebi kako znaš"- štoviše, dobio je i oduzimanje prava na roditeljsku skrb jer ako možeš godinu dana ne pitati za sina jer si se najidija- ne moraš uopće. Ali alimentacije moraš platiti i svaki mjesec se sjetiti, naprid bili.
Ima još takvih primjera, ne mnogo, ali dovoljno da gorče život, da ubijaju raspoloženje, ali i da potpiruju inat.
U civiliziranom društvu, postoje stvari koje se ne smiju; a pogotovo se zajebu koji misle da mogu jer nemam mudonju da nas štiti- znaju tu ljudi podcijeniti, i obavezno se ispostavi da su se zajebali.
Ipak, nisam očekivala od nekog tko se predstavio prijateljem.

Ovdje je jedino pitanje- je li nužno bilo postati nečijim neprijateljem, ako nije ispalo kako si zamislio da treba.
Mogao si, u moru vremena koje si posvetio mržnji prema meni, jednu cigaretu ispušiti s mišlju- je li to doista upereno protiv tebe, ili predstavlja moju ne samo osobnu nego i situacijsku nemogućnost da ti odgovorim na tadašnje želje.
Jednu cigaretu da ispušiš i zamisliš da si ti ja; kad već smatraš potrebnim mnome se baviti.

O dobrim namjerama i brizi nema govora. Da si ti samohrana mama dvoje djece u pripizdini, a da sam ja ti, i da imam dobre namjere i brigu prema tebi kao muškarac- nacrtala bih ti se u dvorištu i rekla "napravi Cedevitu, ja odoh pokositi".
Ili ne bih ništa. Ali zlostavljati nekoga, na ovoliko načina, i nisko udarati s tako prokuženim motivima - pa onda još na sve to pokušavati ispasti vitez... Kruno, ako je i na pet promila, previše je.

Što se moje suicidalnosti tiče- brinut ću već ja, nemoj ti brinuti, u ovih osam mjeseci da sam htjela mogla sam već dosad stoput ginuti. Ali sve i da sam takva (a i to znaš da nisam), tko bi moje dečke odgojio? To su tvoje halucinacije, možda bi ti na mom mjestu tako, vidiš ja se borim (trijezno, ti ne). I tu informaciju imaš. Ako ti je potrebna intimnija- sve se danas svodi manje-više samo na to da ne mogu poslušati "Da li si spavala" od Galije bez da plačem. I to je sve što mi može.

I to je sve što imam reći. Stvari odavno nisu ni streetfight, ni malo frendovskog zadirkivanja, ma čak ni suptilna erotika dvoje kojih su se mogli jedno drugom i dopasti pa eto malo im krivo da nisu uspjeli u prvoj rundi pa tko zna... U trenutku kad je Kruno39 odlučio zaigrati na to da će mi prijetiti mojom djecom (a znajući me dobro), za mene je postao kanibal, ne samo neprijatelj. U cijeloj priči, uvijek cijenim one koji su otvoreno gadni- milosti nemam za one koji bi u svemu još negdje provukli svoj svetački aureol i dobru namjeru. Ne uviđajući pritom ni gdje su, ni tko su, ni kuda idu.
Pitanje njegove nesvjesti ostavljam njemu, a pitanje njegovog atakiranja na tvrđavicu koju sama i kao žena zdušno i do zadnje kapi krvi branim dok me ima, bit će mu odgovoreno na očito jedini jasan način: imperativom i silom zakona. Upozorenja, pa i molbe i umiljavanja, tome jesu prethodila. Kruno39 se zaigrao, ali naišao na miniran teren, nagazivši na ono što je meni jedino sveto. Da parafraziram Balaševića: neka mi to ne uzme Nebo za zlo, ali ta dva dječaka su jedino čemu se molim.
Postali smo neprijatelji, smrtni, u trenutku kad je svoj muški ego išao liječiti prijeteći mi, a znajući koliko je samo lažno, s onim što je moja ženska bit. Igrajući se s jedinim svetim i svijetlim što mi je u životu preostalo.

I sam sebi je pucao u nogu, jer je to činio i s tragovima, javno, i pijan, i svakakav, priznajući da je upravo tako.
I sad će popušiti pa pojesti (njegova retorika).
Nikad nisam srela tipa koji je toliko bjesomučno jadan, da na ovakve načine pokušava dokazati, da je neka žena puno propustila nemajući ga. Pritom je time samo dokazao da je ponekad blagoslov - izbjeći.
Živio ti meni sto godina, keru. Podvij rep i pali mi iz avlije.
U koju sam te kao prijatelja i čovjeka pustila, pokazujući gdje su višnje, trešnje, zgarišta, groblje jednog čovjeka i sna, ožiljci i rane.

I kad smo kod Balaševića- k'o da nisi tu, lega. Link