Čovječe, kakav blog!

Ono što je meni nejasno kod suicida je pojam odgovornosti.
To što živiš, nije samo tvoj život.
Nečiji si. Igraš neku ulogu u nečijem životu- i to ne bi trebala biti igra.
Postoji nešto što se zove dužnost, i to bi trebalo biti jače od boli.

Osjetila sam bol koja razara. Postojao je trenutak u kojem sam pomislila da je život sprdačina, zlo, mrak, da je jebeno obesmišljeno sve. Kuda ću, što ću, pa zar služim za ovo, da sad idem dalje ovako tugom unakažene duše. Došlo mi je vratiti se odakle sam došla- što se tiče levela boli.
Pa opet, nije mi palo na pamet da me nadvlada bol. U najcrnjem danu, kad nisam više znala inspirirati se jer se sve činilo tako okrutno i beznadežno upropašteno, uzela sam komad papira i olovku. Nacrtala sam tablicu- dokle moram postojati ovdje zbog djece. Vrtjela sam u glavi: plaće koje moram zaraditi, mašine koje moram oprati i opeglati, ručak, tenisice, jakne...
Zaključila sam- čak i u najcrnjem dopodnevu svog života- da nemam kamo ma da se raspadam, da se nikad više ne osmjehnem, da ništa osim tavorenja nemam.

I to je ostao dio koji mi nije jasan. Shvaćam ja sve to što piše na njegovim papirima, i da je bila bolest.
Svaka ima stopu suicida, vrlo visoku.
A tu su i komorbiditeti jebeni.
A eto čak i organiteti.

Mogu otprilike- prema tom što sam ja tad osjećala- zamisliti da čovjek pomisli "jebo sve ovo, ovo je previše, ovo ne želim".
Ali ne mogu zamisliti taj dio: u kojem ne shvaćaš da nisi samo ti.
Ono što mi je posebno žao, to je da nije dočekao proljeće. Višnje. Bebine zube. Nešto već.

Da nije nacrtao tablicu s tim što mora prvo odraditi. To je jedino što ne shvaćam: kako nije shvaćao da biti ne znači samo biti JA, nego biti i nekom nešto. Ako ništa, otac smotuljka od četiri kile.
Zbog toga moja mama nijednom nije otišla na njegov grob, a bio joj je drag.
Zbog toga ja kad odem, manje-više uvijek kažem "e jebiga Ita moj, lako tako."

I uvijek imam osjećaj da odlazim nekom tko nije uopće muškarac.
A bio je frajer.
Ali leži sa roditeljima, i mislim da je to u redu ipak tako.

Donesem mu cvijeće, neke figurice, zapalim svijeću. Sad će i Sveti Ivan.
Ali ne donosim mu bebu da je vidi.
To je onaj dio koji mu zamjeram, i za to neka pričeka da mali dođe sam.
Taj kamen, to nije otac kojeg je to dijete zaslužilo.
I to je jedina pakost koju si dozvoljavam, prvenstveno shvaćajući da je bio bolestan, ali ljuta na sebe što sam se dala prevariti da mu mogu vjerovati.

I sve rjeđe odlazim na to mjesto. To nije moj Ita, a gdje god da je otišao jedinu mu kaznu želim samo da ponekad mora poviriti i vidjeti što je ostavio, što propustio. Kad bih znala da je to slučaj, o brzo bih se otišla dotjerati da mu bude krivo dodatno. Ima mu zašto biti krivo. Želim mu jedino to onako zločesto. Ženski, izdano, ipak.

Bog nek mu proniče u dušu, zato je Bog. Ja sam samo žena i znam Itu kao muškarca.
I nisam prestala biti žena, Ita. Ne dugujem ti to, a da nisi bio pizda uzela bih i taj dug na svoj račun.

Link
- fulao si, čovječe. :)