Čovječe, kakav blog!

Nalaziš se u točki gdje si frustrirana kao žena.
Pogotovo što je taj otišao s drugom ženom- i ti se pitaš ima li to veze s tobom.
Neću ti lagati: ima. Ne mogu tvrditi jer vam svijetlila nisam, ali ako ništa: ima s tobom jer on je bio tvoj odabir u nekom trenutku života, do mjere da s njim imaš dijete.

Relativiziraj malo, ipak, tu krivnju. Nisi željela loše, i imala si razloga vjerovati da je dobro. U tom trenutku, ti si željela najbolje, s raspoloživim informacijama, resursima i percepcijom. Ne osjećaj se krivom. Prihvati da je to priča koja nije ispala dobro, i izvuci iz toga nešto za sebe. (Možda ubuduće budi kritičnija prema nekim osobinama koje si njemu otpustila kao "ono nešto gdje je samo čovjek, nesavršen, pa što"- recimo kod drugog muškarca probaj shvatiti kako bi se to moglo u perspektivi razvijati. Ja, npr., od alkoholičara ne bih uzela orah iz ruke- a vjerovala sam da moj pokojni muž "samo malo poslije posla popije pivicu" i sl. sranja. Danas to ne relativiziram, jebala ti pivica mater i doviđenja. Zašto tako surovo, B? Za babino brašno).

----------------------------------------------------------
Kad misliš o sebi kao ženi, bilo bi pravedno i pošteno, a i jedino realno, da kriterij ne bude mišljenje jednog čovjeka- koji te odbacio.

Prvo i najšire- ti nisi žena samo u kontekstu muškog odbacivanja i prihvaćanja. Ti si žena, u svojoj ukupnosti. Ti si žena i da nijednog muškarca na svijetu nema. Cijeni sebe kao ženu posve neovisno o ikome, i to je prvi sloj. Tvoje ruke su u stanju napraviti odlične palačinke, to sam sigurna: čokolinke ili pekmezinke, palačinke volimo. Tvoje žensko srce zapaža i osjeća okolinu. Tvoja je pismenost i ljepota izražavanja, što ja mogu posvjedočiti, odraz inteligencije i suptilnosti, što je također tvoja (ženska) vrijednost. Vjerujem da imaš neki ljupki detalj na licu, možda imaš lijepu kosu, način na koji se nasmiješ, možda imaš lijep glas ili hod. Posve o muškarcima neovisno, ti to imaš. Tvoje je tijelo nosilo i rodilo tvoju djevojčicu- i pogledaj malo tu čudesnu curicu iz tvoga tijela nastalu- pa se malo i opusti u tom preziru svoje guzice, strija ili obješenih cica. Krasno je to tijelo, moćno i čarobno. Hej, stvoriti malu vilu... a ti o nekim strijama pričaš? Pomiluj sve i jednu i reci "koji sam tigar boktejeba".

Drugo i nešto uže- ti nisi samo žena u kontekstu shvaćanja TOG KONKRETNOG muškarca. Ima ih, i možda naletiš na takvog, koji bi te shvatili drugačije. Preveliku važnost pridaješ njemu i sve muškarce svijeta gledaš kroz njega- ali to je privremeno i nije sasvim realno. Muškarac je jako širok pojam, kao i žena. Netko bi uživao u tvojim osobinama- istim onim osobinama koje njega iritiraju. Nekome bi bila ne samo dovoljna, nego možda i previše. "Postoji tajna vještina: biti jedno za drugo". Baš ništa loše nema u mojoj Calvin Klein uskoj maslinastoj (štoviše OMILJENOJ IKAD) majici... Stvar je u tome da sam se ja udebljala i zato ta majica na meni izgleda kao kurton na safaladi. Znači, opusti se. Radi se o tome da ne odgovaraš tom nekom muškarcu, konkretnom, jednom. I pusti ga da nađe nešto što mu stoji, možda ne zato što si ti neudobna majica, nego zato što je pustio trbušinu? Ko ga jebe, nek nosi šlampavu i vrećastu kad za CK nije.

Treće i vrlo konkretno- ni on kao muškarac nije tako kompaktno i jednoznačno nešto. Vjerojatno postoje stvari za kojima žali ili će žaliti (osim ako je netko iz cluster B poremećaja ličnosti, npr. borderlineovci koji stvari gledaju na način "crno-bijelo", "nula-ili-jedan", "anđeo ili vrag"). Postoji i to jedno magijsko vjerovanje da će druga osoba sve boli, muke i težine riješiti: pa se traži od jedne do druge dok ne upali (ne upali nikad- momak će i s tom shvatiti da će se svojih govana ipak sam morati uloviti, i morat će zasukati svoje rukave a ne kriviti žene što, boga im materina, nijedna nije savršen omjer njegove mame, kurve i svjetlosnog ratnika - pa da njega sjebanog sredi)... I postoji jedan dio u kojem taj čovjek sasvim izvjesno ima svoje probleme, zakutke uma i možda instinkta da bježi od svega gdje svoj odraz vidi realno. I tu ti puno poštenja nema, jer uz "jedan je život" tvoj se Petar Pan odlučio na novo nešto ne hajući ni za dijete a kamoli tebe. I tu, draga, imamo još jedan trenutak: "tko zna zašto je to dobro", ili još surovije: takav ti i ne treba.

---------------------------------

Fokus je nužan, ali ponekad nas prevari.
Ponekad smo pretjerano fokusirani na svoje tri ulice kojima dnevno prolazimo, pa zaboravimo koliki je svijet. Dok prebiremo po nekoj čamotinji svog života, zaboravimo da tamo negdje- hej, zamisli... Što sad netko radi u: Africi, Rusiji, Brazilu... Sve je to svijet, ne samo naše tri ulice.
Na jednog muškarca, pa zaboravimo koliko ih još ima- a čak: zaboravimo da ima nas, o njegovom mišljenju neovisno.
Fokusirana si na njega, što je jasno, imala si razlog za to. Ali više ga nemaš- i to je poanta. Nemaš razloga biti fokusirana na njega- biti mu odana, njegova i opterećena njegovim mišljenjima. Pusti eho da odzvoni do kraja, i ne pridaj mu puno važnosti: to je eho nečeg što je bilo, u što si vjerovala, i pusti da iscentrifugira do kraja.

Ali s jednom važnom mišlju: fokus se može premjestiti.
Tebi je asocijacija na kafić- neki (naš) kvartovski.
Odlučiš li pružiti par koraka naprijed, drugi kafić postaje "kafić".
Tako je i s muškarcima.

Pružiš li par koraka naprijed, kad kažeš "muškarac" možeš pomisliti na nekoga tko nije on.
I to može biti priča u kojoj ćeš doživjeti nešto posve drugačije.
Mislim da je za nas žene važno shvatiti: ženom nas ne čini samo odnos s muškarcem.
A lošom ženom nas ne čini što nas lošom nazove muškarac koji je loše, ili loš.

-----------------------------------
Pa što ako si mu povrijedila ego?
Možda je bilo vrijeme da neke stvari i čuje.
Jesi li ti imala status njegove njegovateljice, ili si kao odrasla žena očekivala odraslo ponašanje a ne petarpanovska izdrkavanja, fantazije i "brigo moja prijeđi na nju, ko je jebe".
Nisi trebala biti bolja.
Trebala si biti ti, i bila si. A on je bio on, i bit će on i toj drugoj. Poželi joj sreću s tom kašom govana, a ti mama imaš biti kome nego četrdesetogodišnjem debilu.

A stigneš biti i žena kome. A prvo- sebi. Počni sa sitnicama. Jedan par najlonki iz Calzedonie, mali okret ili dva dok slušaš neku nježnu glazbu, biskvit s višnjama uz najljepše kičaste salvete... Što god... Ali sjeti se, ženo, da si žena- i da ti ne treba ničija potvrda, kamoli od nekog tko nije savladao vještinu bivanja muškarcem.

Ti svoje vještine razvijaj. Neće promaknuti ni muškarac koji će ti pristupiti onako kako zračiš. Ti nisi odbačena žena, ti si spašena žena. Nisi ostatak tog braka. Ti si preobražena u zreliju, u mamu, a svaka tvoja suza danas sutra će biti zrno snage, mudrosti i samospoznaje.

Cijeni se, o njegovoj procjeni neovisno. Što levat zna što je dobra sorta vina, pusti rafiniranom nepcu da osjeti tvoje tonove, arome i "kako se razvijaš". Osmjehni se i pođi dalje- tvoja priča nije u jučer. Pokaži noge, što ako su bucmaste? Zapamti: riječ debela je na talijanskom "de bella". Samo ti mačko živi svoj život, jedan je i tebi a ne samo njemu.
:)*

Love, B.

E čekaj, moram ti i pjesmu, mora te pratiti nešto danas: Link
Daj te nožice na sunce, kad ti kaže tvoja komšinica (sejvala sam te tak u mob- Komšinica) :)*

Nostalgija za prvom pravom ljubavi!

Svaka noga u guzicu je korak naprijed. Ljubav ima rok trajanja.

Ric :)*
ja mislim da prava ljubav nema rok trajanja

da se preobražava, kao voda u prirodi...