Čovječe, kakav blog!

Odlučili smo se uživiti u tu priču. Da su pobijedili, osjećali bismo se kao da je to i naša pobjeda.
Svi bismo se očešali za taj komadić torte, koju nismo pekli mi, jer mi smo komotno njihovu igru mogli gledati i kao hrpe sala otromboljene (evo ja prva, nikad nisam bila ovako nefit i to je prejadno!), kao gomila lijenih govana koji nisu sposobni tenisice zavezati a kamoli potrčati: A IPAK BISMO SE OČEŠALI ZA KOMADIĆ TE TORTE: ponosa, slave, uspjeha, veselja!
KAO DA JE NAŠE- kao da smo mi guzice znojili i žderali bjelanjke a ne krafne i bureke; kao da smo mi ustajali od malih nogu prije šest da stignemo prije škole na trening i sl.
SVI BISMO TAD BILI SPORTSKI POBJEDNICI a možda ni onu stvar od škembe ne vidimo što je vjerojatno slučaj za mnoge navijače koji će uz pivo i čipičips znati što je trebalo i kako je trebalo i tko je u kurcu igrač.
Taj stav nas je onda zadužio za to da, sad kad su izgubili, ne govorimo protiv njih nego da se osjećamo kao da smo i sad dio te priče u kojoj se jbg izgubilo.

To je kao da okreneš leđa frendu jer se razbolio, ili kao da odjebeš ženu jer je dobila 30 kg, ili muža počneš varati jer više nije direktor nego radi na šalteru.
Nemrete tak.

Razumijem ove ljude koji se u to nisu ni uživljavali. Ali ako se već jesmo, onda jednako s poštovanjem prihvatimo i da nismo bili bolji, odnosno da smo ispušili, kao što bismo si dali pravo njihove golove i sportske uspjehe slaviti kao svoje. Iako su oni ti koji se znoje i maltretiraju (istina je da su i brutalno plaćeni za to, ali za razliku od mnogih pizduna koji ne rade a plaćeni su, za sportaše bar vidiš ako ništa po mišićima da rade, i nerad sakriti ne mogu, za razliku od tisuća i tisuća službenika po RH!
Profesionalni sport je krvavi užas, znam po bratu i njegovim operacijama kukova i hemoroidima od naprezanja i krvarenju nosa na koje više ni ne reagira, tu imaš invaliditeta, ti nogometaši nemaju bez vraga te srčane udare... lako srat po njima, ali probaj ti fizičku disciplinu kad treba skinuti 5 pišljivih kila kako je to teško- a oni stalno neke treninge, ne mogu se ni najesti kako žele nego deru po proteinima, žive kao vojska realno... nije to samo tih 90 minuta, oni su manje-više stalno osim tu i tamo kad odu na narodnjake i sl. u tom modu da moraju biti nogometaši. Biti sportaš je možda najpoštenije zanimanje na svijetu, tu nema švercanja ni zajebancije, kao npr. po javnim službama gdje svire kurcu prema suncu i pizdi prema zvizdi čast iznimkama... to su Spartanci.)

Znači... Sad ih se odričete jer su izgubili. A da su pobijedili, bili bi vaši. To je jadno.
Ako sam bila spremna bahatiti se s kockicama, biti sretna i slaviti što su pobijedili... Ako sam ih kao pobjednike u svojoj glavi kanila svojatati i da budu "moji".
Onda su jednakom logikom moji i sad kad su popušili, i ja im kao već starija ženska želim u sebi kao sinovima reći:
pa potrudili ste se, dali ste što ste znali u datom trenutku, i bit će još tekmi, ja sam svakako ponosna kad vidim te kockice i kad nam sviraju himnu na početku tekme. Zbog vas se i mi mali osjećamo velikima.
I je mi krivo što nismo ispali baš neke face i jebači ove godine... Ali ima još godina da se dovedemo u formu i red i da razne kokošare pobijedimo u ovom i u onom.

Znači, nemreš ih se sad odreći - ako imaš nešto s njihovom pobjedom (odnosno, umisliš si da su to "tvoji", jer mi smo Hrvati a oni su hrvatska reprezentacija)... onda imaš nešto i s njihovim porazom: po istoj osnovi, i to je fair play.

Sve u svemu, nemoš protiv jačega. Ovaj put nismo bili jači.
Ali ima još godina- za njih, za mene, za tebe.
Vole ih i dalje Vatreni (Strijelac, Lav i Ovan) :)

(Nekad popušiš, nekad pobijediš. Nekad odeš dalje, nekad doma plakat u jastuk. Ali jedno je sigurno: izgubio je samo tko je odustao. Dok god gori vatra, bit će i golova. Ne mora sve danas, opet ćemo se mi kurčiti svojim kockicama, i to vrlo brzo!)

Link
-Balašević, "Drago mi je zbog mog starog"

zato je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu.....

poznato?!

malo ljudi na prvu zna koja je najvažnija stvar na svijetu

najvažnija je familija

pričekat ću
možda se još netko uključi u lepezu odgovora

ma sve je to individualno.
ali i u sporednim stvarima treba imati principe, to se ljudi tješe da karakter čuvaju, kao posebni beštek, za posebne prigode.

po mainstream regulama živi manji broj ljudi da bi na taj način razmišljali

ne shvaćam iz rečenice o kojem se načinu radi.
svakako mislim da za osobnu varijablu nije važan ni pojam većine odnosno manjeg broja, kao niti mainstream.

trenutno ne mogu reagirati na ovu situaciju.

samo još dodajem jedno, a to je da je život najvažnija stvar na svijetu

svakako je logički ispravno postaviti tako.
život je najvažniji jer je temelj za sve ostale važnosti i hijerarhije.
lijepo.