Čovječe, kakav blog!

Moje iskustvo je vezano i za moje afinitete. Nekom se ovo ne bi sviđalo, a ja sam imala osjećaj da sam ulovila Boga za bradu kad sam otkrila da se može živjeti i ovako. Teško mi je odgovoriti na pitanje je li to bolje jer tu su razni faktori.

Svakako, moje je selo nadomak civilizacije- kad sjedneš u auto brzo si u Gospiću: sad kako kome, muž kad je vozio bili bismo tamo za desetak minuta, meni treba dvadesetak jer sporo vozim pa onda još toliko da se sparkam :)))
Ali realno za nedebilnu osobu računaš s 10-15 minuta.
Recimo, u Zg sam se tramvajem kao klinka vozila 65 min tramvajem na dramsku u centar.
-------------------------------

Nema stresova tipa da moraš uzeti dan godišnjeg da središ nešto od papira; sve se riješi u jednom krugu, još stigneš na miru Božjem negdje popiti kavicu, kad se ideš parkirati ne moraš po rinzolu se penjati i fasovati probleme s policijom nego ima mjesta (a kad nema, pitam nekog da mi uparkira da ne moram opet limaru, bolje ispast idiot pred nekim muškim stvorenjem koje te spasi nego opet ići Toniju, taj čovjek mi je već ko brat rođeni ... sad sam se malo opametila pa ne uletavam ko tuka u finiš nego kažem nekom- molim vas gospon bi sjeli i smotali ... I tipovi su srdačni, oni ti to naprave, u Zagrebu je neka nervoza i još bi ti jebali majku).

---------------------------------
Teško je opisati osjećaj koji ti nudi kuća i vrt.
Ja u Zagrebu imam sasvim lijep stan, ali čim otvorim prozor evo ga sav stres, trubljenja, sve ulazi unutra.
A ja dok ovo tipkam, pjevuše mi ptičice, dođe mi jež, ja se ovdje pomalo osjećam s te strane kao u bajci.
I osjećam da je ovo moje, a ne da sam neka pčela u košnici.

S druge strane, dok ovo tipkam događa se svašta nešto što je bilo realno da bude briga muškarca: trava raste, ogradu treba ofarbati, uostalom i kad seljačina krene brljati po garaži u pokušaju da ukrade Stihlovu motornu pilu puno bi efektnije bilo da zagrmi moj Ita iako ni ja nisam beznačajan faktor kad se nakostriješim- pa ipak, da je Ita tu ne bi to nekom ni palo na pamet.
Ja se ne furam na feminizam i nisam iznad koncepta niti u furki Amazonke.

-------------------------------------
Prinuđena, jesam se i tog lovila, viđana sam s tim trimerima kao partizanka, sve se to može.
Ali... to je onda jedan posve novi životni stil.
Da sam solo- možda.
Ali sam s dvoje djece i stvari su ipak u ovoj formi života zajebanije- jer jedno od te djece je malo.
(Plus životne okolnosti ovog mjesta i uspomena: drugo od te djece je traumirano i zgađeno ovim mjestom, ne može podnijeti uopće proći pored dvorišne zgrade gdje se moj muž objesio, i ja to maksimalno uvažavam. To je glavni razlog da idemo odavde.)

Ovo drugo, možda bih se ja ulovila i nadalje svega toga, hitala vreće peleta, kosila, možda bih i bašču organizirala, razmišljala sam i nabaviti šarplaninca kao svaka poštena lička kuća... Zvao bi se Medo, a kako će drugo. Možda Gara ako je ženka, pa da skupa idemo korpulentne i garave ko prave Ličanke a ne neke drolje s Filipina.
Ali nisam samo ja u igri.

U onom dijelu gdje gledam to sama- istina je i da se MOŽE nešto, ali mora li se samo zato što se može?
Razumno je i upitati se trebam li i želim li slobodne trenutke provoditi u nekim krumpirijadama, frustracijama, okršajima s debilnim nepismenim kretenima kojima ću cijeli život biti "sigurno se zbog nje ubi!" i slično.
Ili bih možda mogla sa svojih 37 godina i ipak nečim u glavi, izabrati nešto za sebe od zagrebačke ponude.

Ovdje ti je to što ti je: dođe Ivan Zak ili slično nešto kad je Uzvišenje Križa;
imaš si nedjeljom misu pa možeš revati s onim ojkačama;
imaš si birc u kojem šuškaju kad prođeš kao da prolazi Dijete Kukuruza (tako bi bilo i mojim klincima)
a ako nije to u pitanju probat će ti ga metnuti jer kaka si da si štaš sa vlastitom ženom koja ima 67 godina od čega zadnjih 40 nosi ladnu trajnu i solo brk.

---------------------------------------------------
Sve u svemu.
Da je bilo po mom?

Muškarac i ja, suvisli i sretni, podižemo djecu u miru.
Uloge smo podijelili- on pošteno oko drva dok ja savijam sarmu.
Kad nam što treba u Gospiću, eto nas začas.
Začas smo i u Zadru, Karlobagu.
Vještom vozaču je i Zagreb na sat i pol (meni eventualno 6 sati i molitve Svetom Benediktu).
Malo mjesto, deficitaran sam kadar, školovani, radišni.
Moglo je biti jebeno.
I na kraju dana, sjednemo na drvenu terasicu, ili se ljubimo pod višnjom, ili šeeeeeeeeeeetamo po ovom raju kakvog nigdje bogami nema.

Ali to je što je.
-----------------------------------------------------

Bih li preporučila selo? Apsolutno. Pogotovo ovako neko u blizini grada, a zgodno zatisnuto.
Moj je pokojni svekar, sa sve i jednom idejom ove kuće i mjesta, fantastično razumio život.
Bio je vizionar, doktor i junačina.
No, čak ni njega nemam da mu se požalim kad nešto ne ide sad ovako bez Ite.
Ova je kuća muzej jedne obitelji koja je imala sve predispozicije za sreću, ali i čovjeka koji nikad nije sazorio, razmažen, s bijelim BMW-om za punoljetnost, vratima koja su mu se lako otvarala, majkom udovicom koja je služila...
Čovjek je bio životno nedonošče, kad sve zbrojim.

Ali divno je što ja to nisam razumjela; i u kombinaciji u kojoj bi i dalje bilo tako, ovo je mogla biti i sreća.
Ovako, nije.
Plus, znaš, borila bih se da je ovo sreća za moju djecu.
Umjesto da se borim, mogu se učlaniti u teretanu, konačno dopuniti obrve, otići na nokte a ne uvijek ovaj pepeo čačkalicama vaditi van.
I ono što je najljepše, mogu popiti kavicu bez da me itko gleda kao da sam Severina za siromašne i krezube Ličane; ili čak još gore: crna princeza Arkanova udovica Ceca Ražnjatović.

Mogu se utopiti u masi ljudi koji imaju svoje probleme, pokoju pročitanu knjigu i kojima se savršeno jebe za mene.
U selu si svačiji, što može biti lijepo, ali ne u situacijama kao što je naša.
Na kraju dana, zašto ne reći i to da kuća traži i mušku i žensku ruku. Možeš ti to sve sama, ali pitanje je moraš li.

Postoji onaj dio u kojem nisu bitne kulise koliko predstava i uloge.