Čovječe, kakav blog!

(boli me patka tko prati).

Ajmo sada skinuti maske i maglovite halucinacije.
Znam da si htio nešto sa mnom, i jasno je da si želio moju pažnju.
I nemoj misliti da mi je promaknulo išta lijepo od tebe i tvojeg (što ti kažeš: "ja i ti znamo").
I razmišljala sam ja, i prevrtjela sam čitav kratki film tvog i mog iskustva.
Mogao si i ne naglašavati da je baš u GACKOJ ulici nešto... I tako nešto... Primjećujem i podjebavanja, i da si me u ovom periodu informirao o raznim, izvini malo nisam više ni upratila... Kristina, Varaždinka, knjižničarka- ma ajde uzmimo da je sve to istina, da ih je i više.
Ali ne, K, nemam protiv. Ne dira me na način na koji možda, onako muški, priželjkuješ.
I voljela bih da je istina, ma o kojoj da se radi od njih.

Znaš, postoji jedna stvar koju sam naučila dosad, i naučila sam baš pošteno.
Da treba paziti kome vjeruješ.
Volim se praviti važna time da umijem nadmudriti; da sam visoka i lako se nabildam; da sam Ličanka i da sam magistra te znanosti po kojoj bi trebalo moći skužiti ljude i njihove namjere.
Ali istina je da sam ja, pa i sad kad starim, jedno blesavo glupo štene koje vjeruje - jer zašto pobogu ne bi bilo tako - da su ljudi dobri i da ljubav pobjeđuje.
I oba puta sam to vjerovala, a vidiš, samohrana sam mama dvoje djece (ne da se žalim! predivni su mi, i volim ih za popizditi! :)))
- i shvatila sam: moraš naučiti, jer ljudi i lažu i kriju, taj dio s povjerenjem: s tim da ga moramo zaslužiti, i da naše moraju zaslužiti.

Sviđalo mi se puno toga- ipak će ostati na tome da neću da postanemo fetiš za stare šišmiše i zlurade babe koje mi zavide što me nekakvi ishlapljeli "mladići" zovu na mjesta gdje bi one a penzija im ne dopušta.
Je, K.
Ali slušala sam što govoriš.

Znaš, dala sam "all in", ne tako davno. Baš sve što sam imala. I završilo je jako loše. Detalje sam ovdje zadnjih mjeseci previše puta filtrirala i povraćala iz sebe da preživim sve to cijela... Da bih sad opet ponavljala osjećaj: beba 2mj, stariji sin bos trči i više "što se dogodilo", crne uši i ona hladnoća u mrtvačnici (ponekad kad odmrzavam meso nešto me u mozgu prebaci, asocira, pa moram produžiti u kupaonu umiti se i popravim malo ruž, skrenem fokus, bude dobro... ali dok odmrzavam meso, pazi moment... bio je jako hladan i to me uznemirilo, ljutila sam se što ga nisu pokrili dekom... znaš, trebalo je luđakinji shvatiti da je on zbilja mrtav), tresak grumena zemlje o sanduk, cijela muka, golgota i neznanje kud poslije.... Hajde da ne.

I ne bih mogla s tim da opet budem izdana.
Mirisalo je na izdaju.
I što piješ.
I što te zove neka i viče "K vrati se" a ti Božić provodiš sa mnom (mislila sam... prijateljski, i solo si).
I u očaju njenog glasa, prepoznala sam mogućnost budućih nesreća.
A u priči da piješ, prošlu nesreću.
Nisam te ugrizla, ali pobjegla jesam od tebe.
Mučile su me dvije stvari- ne to što radiš u skladištu i nemaš stan.
Mučilo me: što piješ, i mučio me njen izbezumljeni očajnički "gdje si?! zašto?! vrati se!"
A ti mirno sjediš sa mnom, i kitiš meni bor, i uvaljuješ mi spiku.
K, o tom se radi. Isključivo o tome. Malo li je? :)

I zaključila sam: ako ti priđem i mašem repom i povjerujem ti... Ti ćeš me udariti novinama po njuški.
I jesi, K. Nisko.
Bila sam u pravu što sam te se bojala.

Link :)*