Čovječe, kakav blog!

Kad sam se prvi put razvela, naletjela sam u parku s klincem na Mateinu mamu.
Matea je moja draga frendica, a njena mama je s Pelješca, inače inženjerka elektrotehnike ali domaćica.
"Nemoj! I Isus se diza tri puta".
Matein tata je na kvartu poznat kao tip koji... pa da ne idem u detalje, malo šara, malo spopada.
A ona se diže kao Isus, pegla i kuha i to dvoje djece je podignuto u cjelovitoj obitelji.
Kako joj je, zna ona, ali hoda parkom gdjekad i s mužem- i sigurno je da se ne mora zajebavati ni sa kakvim kosilicama, kredit nije njena briga, njeno je samo ustajati kao Isus.

----------------------------------------------
Isus mi je cool lik, i to kažem iskreno, neovisno o tome što jutro nisam provela na misi i što religiozna nisam.
Pa ipak, pitam se, je li ovaj savjet baš na mjestu.

Bi li to Mateina mama rekla i da mi je tip, recimo, zatvorio arkade.
Ili da me ošamario.
Ili da smo se jednostavno prestali voljeti i ne podnosimo se vidjeti, padne nam mrak na oči čim se vidimo.
Koja je točno mjera ustajanja kao Isus?
Kad ni Isus ne bi ustajao?
I ima li nešto u tim religijskim pričama što uopće ne teži istini nego manipulaciji masa (neskrivenom) usporedbom s ovcama (i pastirima, kojima je vjerovati i davati...)

Ovime ne želim obezvrijediti ničija razmišljanja.
Isus je stvarno odličan tip, problem imam s interpretacijama koje nekako ipak navode vodu na mlin kolektivne hipnoze i isključivanja freethinkerskog nagona, što je grijeh prema životu ako mene pitate.

---------------------------------------------------
Vlastiti tata me pokušao uvjeriti da je moj život baš fantastičan ovakav.
"Imaš djecu... Što bi mnoge žene dale da mogu rodit, pa još ovake, aaa kao dva zmaja, dva sokola... Je to tužno i znam ja što si ti htjela, ali kad razmisliš... Imaš sve, a nitko te ne zajebava. Ima tih muškaraca svakakvih... Prokleti su ti muškarci dok su mladi, pa varaju, pa se kurvaju, pa se iživljavaju...
Nije ti to sve baš tako lipo kako bi ti htjela.
Meni nekad bude krivo kad mislim o tome što si htjela.
Ali nekad si pomislim- eto, sve ima, ima i dva sina, (nabraja onda materijalno i diplomu), i tako te gledam i mislim si: ma dobro je to. Puno bolje nego mnogima koje glume da im je dobro a vra' zna kako im je"

Zna moj tata da ja tu ne brijem na "eto da ne priča selo da nisam udana", da bih se razvela u svakoj kombinaciji u kojoj ipak djeluje da nam je zajedno lošije nego što bi nam bilo samima, a kamoli ne: nego što bi nam bilo u paklu.

I tata će me prvi od sviju obodriti da potrošim lovu na sebe, "žena mora imati firmato sunčane naočale a ne pivske flaše nosit na očima", pitat će me zašto stalno tenisice "pa jebagabog nema veze što si visoka, malu peticu barem", reći će mi "ja popit ću pivo jebe mi se živo" kad mu se čini da sam nešto potištena.
I najsretniji će biti kad sam nasmijana, s tim naočalama od "pet 'iljada kun'" što mi je kupio (ne jedne) i zaključit će da mi Opel Insignia "stoji svjetski" ma koliko je ja izgrebala ili slupala nesposobna baratati tako velikim "muškim" autom.

Posao- polagano, neće uteć. Naći će se.

Traume dječje i svoje- polagano, vrime će to ispravit. Nisam kriva, kaže, to kao da je meteor udario u kuću, tko je mogao pretpostaviti, pa dva dana prije njemu je i mojoj materi pričao "eto zeta imate, još snašu" i da je znao reći da sam mu prava žena, da se ponosi mnome (uglavnom je temelj ponosa bio da sam visoka i psihologinja, to dvoje mu se valjda sviđalo, šta ja znam).

--------------------------------------------------
I nekako idem prema tome da pronađem istinu u tome što mi tata govori.
Jer nezahvalnost prema životu ne volim.

Moj je stariji sin od bake i djeda dobio jedne Pumice i dva para Reebokica- ne želi ih nositi jer to nije taj neki Nike neka točno serija. Prvi put u životu sam mu rekla "sram te bilo" i očitala mu slovo o nezahvalnosti i o tome u kakvim cipelama hodaju neka djeca pa se ne bahate. Rekla sam mu "ma je li, vidi grofa!" i istinski me raspizdio svojim bahaćenjem i drskošću kako "to nose samo seljačine". Dobio je bukvicu, morao me odslušati. Tenisice i dalje ne nosi, ali ja mu te koje želi kupiti neću, pa nek nosi stare.

I bilo bi vrlo loše da mu govorim nešto, čega se sama ne držim.
Da budem nezahvalna što sam dobila- sve ovo što jesam- a jer sam ja eto htjela "sve, muža uključujući".

---------------------------------------------------------
Nešto je loše u razvodima, vrlo loše. I nemojmo banalizirati sve ono loše što se događa- posebno ako su tu djeca.
Ali mislim da tragedija nije u RAZVODU;
nego u razlozima zašto do njih dolazi.
Mislim da živimo u vremenima koja ne podržavaju ne samo brak, nego ni čovjeka kao takvog.
U kojima je karakter prestao biti valuta, a minus i plus uvijek daju minus; minus i minus su plus samo u matematici.
Trebala bi biti dva plusa.

Dvoje koji su dovoljno "riješeni" da to potraje, opstaje i može.
Za to je potrebno dosta mozga i karaktera. (Ili dvije amebe koje će biti zajednički u nekoj svojoj nesvjesti, tolerirati si sve, ne tražiti ništa a nuditi još manje, i slične kombinacije moždane i duhovne usmrćenosti).
Ne tvrdim da navedeno jesam imala u pregolemoj količini- no za dvoje svakako nedovoljno (ako i za sebe dovoljno?)
I da bih se uvijek razvela u svakoj priči u kojoj uočavam da je meni vući ili trpjeti.

Znam da se Isus dizao ispod svog križa.
Križ može biti i život, i udes, i bolest, i rat.
Ali ako je križ to što moj muškarac nema tri čiste u glavi- ja bih taj križ ostavila i dalje bih hodala sama (ionako noseći, već neki, križ- svima nam je dan, bili s nekim ili bili sami).

Ne bih ustajala tri puta.
Ne bih nijednom- ako je križ što je moj muškarac pizda neke vrste.