Čovječe, kakav blog!

Danas više ne vjerujem u bajke, niti da ljubav ikog spašava.
Da jest- pazi sad ovo: psihologinja koja može svašta ali voziti ne može; i ing.prometa kojemu je Bog dao sve ali i depresiju i par takvih stvari.
Ona samohrana mama već pomalo umorna od života bez muškog ramena.
On sam u kući punoj prošlosti, prašine i samoće.
"Samo da imam obitelj"- pomisliše oboje.
Kulise? Ma ako postoji Raj, ne može biti kao ovo mjesto.
Kuća? Ja sam s pet godina mami rekla "kad budem velika imat ću kuću s drvenim stepenicama", još priča.
Ne makla se s mjesta ako lažem, kad sam prvi put ulazila svirao je s Narodnog radija "Ključ života"
(Taj radio je malo čudan... Imam o njemu još priča koje ne kužim. Smijali smo mu se Ita i ja, a jedino čudno poslije njegove smrti što bi se eventualno, u nekom ludilu ili boli ili duhovnosti ili mašti, interpretiralo nekakvom porukom, ima veze s tim malim crnim radio-uređajem).
Ne baš mladi, bebu napravimo kao da smo maturanti a ne dinosauri - iz prve, na Koreničkoj Kapeli, ma u autu evo da budemo iskreni jer smo se previše napalili jedno na drugo. I beba ispadne živa, zdrava, ista tata, još i (ma znaš, Ličanin) muško.

Ali objesi se Ita, dok sam predahnula sat vremena prije nego što ćemo, mislila sam, pedijatru pa svi na kavicu u gospićki Pub. Cmokne me, pristane pričuvati sina "lipotana ćaćinog" i probudi me Hitna. I bi što bi, pričala sam dovoljno.

Da je život bajka, i da ljubav pobjeđuje, ja danas ne bih imala kad pisati ovo. Sa svojim mužem bih istraživala Liku, spopadao bi me s prangijom od 22 cm a ja bih govorila "ššš, navečer" i zajebavali bismo se našim ličkima, pomalo oporima, ali mi si ih ne zamjeramo. Ja bih bila sretna žena, ne bih se skupljala, u predasima između krvavih muških poslova i materinstva pri čemu je mlađem u amanet ostalo ćaćin lik, a starijem (nebiološkom) klice depresije kao da mu je rod rođeni, slijedom trauma... On ga je našao.
Nemajući s kim, u selu nedoraslom temi suicida i s olovno teškom zamjerkom brata mu što je rođen mali za kojeg mi ni u snu nije bilo da će biti NASLJEDNIK s dva mjeseca (brat je znao više)... Nego za ekranom, loveći svoje misli u red, kao da žustrim pokretima češljam zamršenu kosu.
I maštajući ne da budem lijepa, nego da se nabildam ako može po mogućnosti kao Švarci, maštajući da budem i muško i žensko, jer što uostalom i jesam kad sve zbrojiš i oduzmeš?
----------------------------------------------------

Nekidan sam otišla na Mjesto.
To je mjesto u šumi iznad jezera Kaluđerovac, kad se skrene od Crkve sv. Nikole naprijed ubrdo.
Tamo sam jednom zalutala i preznojila se nad strmim liticama, nisam talentiran vozač. Ceste uske šumske (ma sve to je... čista bajka, kao da me Bog pitao "reci lutko što bi na svijetu?"), auto širok. I bojala sam se.
Ali uspjela sam. I to je još bilo vrijeme kad nisam mogla vjerovati da se sve to tako dogodilo.
Pisala sam nekad, to je ono kad sam izašla iz auta diviti se ružičasto-breskvastim oblacima nad crnogoričnim stablima moje Like, i kad mi se učinilo da je sav taj raj prevara za pakao.
Pa sam plakala, jer nigdje nikoga, samo napušteno selo...
I olakšala sam si dušu, tako sama, dok se nisam ispovraćala po tenisicama i svemu.

Nekidan sam se izazvala da ponovo odem na to mjesto.
Nazvala sam ga Mjesto, izabrala sam da je to moja crkva.
Puno sam lakše vozila i nije više bilo opasno.
I opet sam bila sama i smjela sam divljati i biti Indijanac.
Smjela sam da mi bude sve što mi je- jer ne gledaju me djeca.
I zamislila sam da me Bog s tog mjesta čuje.

Pa sam viknula:
"Daj mi da se riješi sve!!!!!!!!" - odjekivalo je : sve- e- e- e- e-..........
I nisam ja to molila. Ja sam to očajnički viknula.
Jer da mi je još samo malo nevolje ovakve, još samo da malo potraje ovakav strah, izmijenila bih se naloše.
I ja znam da mora bolje.
Ali znam i da nije lako, ma što govorila, ako sam išla na Mjesto kriknuti Bogu da pokaže put i pokrči staze koje moj muž ne samo da nije, već ih je, slučajno i ne krivnjom, nakrcao kamenjem i trnjem.

--------------------------------------------------------------------

Ne bih rekla da tražim muškarca koji bi me spasio.
Ne znam biti princeza u nevolji, nemam takvu kosu, tijelo, lik ni glas.
Imam jako široka ramena za princezu, a kukove uske. Čak mi se ponekad čini da sam namjerno stvorena takva konjasta, da bih mogla vući kao konj?
I tako su me odgojili, da i na rođendanu ne pojedem previše kolača nego kažem "ne, hvala".
I imaš te žene kojima je totem srna, a nekima je možda vučica. Legenda kaže da takva umije odgojiti dva dječaka, kažu Rimljani da je bila neka takva.

Ali više od toga, ne bih mogla.
Jer znam svoj limit, i zato danas ne bih muškarca u problemima bilo koje vrste, uključujući nedoraslost životu, sebi samom, čak i neki problem za koji nije kriv... Ne bih teret, ne jer sam papak, nego jer mi više na ramena ne stane.
Ne kažem ni da bih pohitala nekome da mu svoje terete stavljam na ramena pa odjurim uz "tralala" sretna i perolaka.
Ali ne bih, ne bih mogla biti s tipom koji mi nudi neke svoje teške problematike.
Ne što sam gadljiva, plaha ili šugava.

Nego jer točno znam... Kad sam išla u teretanu.
Radila sam sa težinama koje su prilične za ženu- jer željela sam napumpati dupe.
Ali ja sam smatrala da mogu više- zašto- zato jer Što Sam, Tko Sam, aaaa Lika je to i sl.
Završila sam 9 dana prikovana za krevet, i to na način da su mi doktorica i sestra morale dolaziti davati injekcije doma jer nisam mogla ni milimetra pomaknuti se od ozljede.

Deseti dan je sve bilo kao da ništa nije bilo- ali lagano sam odjebala od glumljenja baje s utezima i uzimanja težina koje su za muškarčinu od 120 kg. (Štoviše, učinila sam tu i jednu grešku: potpuno sam odustala od teretane taman kad sam opet krenula! I danas mi je žao i zbog toga!)

- Naglašavam da bi mi bilo žao zatvoriti se od svake mogućnosti da se ljubav dogodi.
Ali naglašavam i to da radim s maksimalnom težinom koju mogu podnijeti na svojim ramenima i da bi to trebao biti muškarac s puno muda i apsolutno dobronamjeran.

I da ne bih, pa razumio to netko ili ne, muškarca koji mi može u život donijeti još problema:
bio to alkohol, nezajažljiv kurčić, agresija ili nešto stoto.
Ako je pošteno u svemu tome: ni ne puštam zlatnu pletenicu preko balkona ne bi li se popeo princ koji će me spasiti.
Štoviše, kosu sam obojala tamno i skupila sam je u čvrsti rep: vrijeme je košnje.

Link