Čovječe, kakav blog!

Meni je sve to prilično jasno postalo, nakon što se ubih ne samo tim faksom, nego i kopanjem po obiteljskoj prošlosti, njemu kao pročelniku, blablabla... Cluster B poremećaj ličnosti, osjećaj grandioznosti, alkoholizam i depresija (plus činjenica da se alkoholom otupljuje depresija, a alkohol je depresor središnjeg živčanog sustava, znači već tu je jedna sjebana spirala unutar ove veće)-kao dodatni sjebani faktori. Nije mi dokraja jasno je li on bio borderlineovac, to je psihijatrova sumnja. Svakako je iz cluster B, bilo je tu i narcističkog. Ako i sve subklinički, savršeno se uklapa njegovo povlačenje od sviju zadnjih godina, kad su pale sile i više nije bio pročelnik... S tim povlačenjem, dok je majka funkcionirala kao supply, ajde... Narcisi nisu ZAISTA zaljubljeni u sebe, naprotiv (pojam: narcistička rana). Da sam sve to znala, vjerojatno bih na drugačiji način prionula svemu skupa, predložila psihoterapiju... Ali nismo imali dovoljno vremena, a meni je nudio tu neku grandioznu sliku gdje o iskrenosti govora bilo nije. Koja iskrenost, ako sam šest mjeseci poslije njegove smrti saznala njegovo pravo radno mjesto, a svakodnevno mi je za ručkom opisivao što je danas na poslu radio na tobožnjem?

U toj široj i užoj familiji, ljudi se njime nisu bavili. Ne samo zato što su, većinom, emotivni kripli. Naprosto, ljudi se poženiše, imaju djecu, svoje poslove, brige,... On se od svih distancirao jer je na taj način mogao bez napada stvarnosti održavati fragilnu sliku o sebi, živjeti neku fantaziju i alkoholnu maglu...
Stvarnost na koju ga je upućivao obiteljski život bila mu je previše. Ne zato što je itko prema njemu bio loš (iako je naš odnos uključivao i "nemoj piti, nema šanse da piješ pa mene trudnu voziš", uostalom i "nemoj piti, moraš potrajati, s 48 si napravio dijete i ne smiješ se uništavati", "nemoj piti, nećeš se nikom u život usrati, pička ti materina smrdiš na kilometar!", pa i "nemoj piti, ljubavi moja, evo gledaj me, gledaj vidi...." pa na koljena i ljubi mu koljena, gležnjeve i pod)...
Ali nije stvar čak ni u tome. To je, što je dr.Labura rekao, "njegova, i to davna stvar".
Otac je postavio neke temelje grandioznosti, patološki "brak" s majkom, alkohol, depresija, osjećaj da nije dovoljno......
I ta sjebanost cluster b poremećaja gdje su stvari "pakao ili raj", "crno ili bijelo", "0 ili 1".

U njegovoj smrti ima nešto od "bit će po mome ili nikako"- koje nije adresirano ni na koga posebno- na život, na to što je stario, na to što Lika više nije ona Lika, na to što on nije kao otac, na to što ja nisam kao majka, na to što sad radi na šalteru a ne kao pročelnik, na to što ima vitiligo....... Na sve pomalo.
Objektivno, imao je solidan i odličan život; objektivno je i on po sebi bio solidan i odličan.
"Sve je im'o ništa im'o nije".

Itina smrt me naučila puno o životu. Alkoholičari su često iz cluster B poremećaja osobnosti, isto kao i samoubojice.
U podlozi je nemoć nošenja s realnošću, povlačenje, neartikuliranost, nemoć i emotivna distanciranost - već na ovaj ili onaj način. Površni i kompulzivni odnosi. Magijska vjerovanja, velike ljubavi na blic, odluke preko noći, prevara i paralelni odnosi, impulzivnost...
Ima toga puno. Ali onaj tko se ne nauči nositi s tim da je i ranjiv, i malen, i katkad gubitnik, i izložen, i nečiji, i u ravnini s nekim, i ispod nekog, i iznad nekog, i tko ne nauči u svemu tome biti pomalo duhovit i fleksibilan... Kad iscrpi sve metode bijegova od sebe, u kojima je alkohol tako čest...
Znaju završiti u situaciji osjećaja da život nema smisla- pa čak ni uz tako ganutljiv simbol: vlastitog dvomjesečnog sina u kolijevci.
Umro je od bolesti, i mogla sam je izliječiti otprilike koliko i žena kojoj je muž zatajio da ima rak kostiju, vjerovala je da ga ponekad "štreca" jer se istegao, a onda ga jednog dana našla mrtvog na dvorištu pa eto post mortem rekoše da je bio pun metastaza.
I našla nalaze.

Tako da... Jesam li što tu mogla utjecati? Moguće. Do našeg petog dejta znao je doslovno koliko plombi imam, o drugim stvarima da ne govorimo. Ja sam, tobože, puno o njemu znala. Do mjere da nisam znala gdje provodi osam sati dnevno. Tko zna bih li mogla (čak vjerujem da bih, imam i nekih znanja...) da smo se, sa svim ljepotama i ružnoćama, skinuli goli i gledali jedno drugo u oči pričajući si sve iskreno, kako jest.
Na ovaj način, bila sam eksperiment hoće li se što promijeniti postane li otac, bila sam svjedok, i ona koja ga je posljednji put izljubila i ispratila s "najvećim mogućim, nek košta pun kurac" buketom crvenih ruža.
Bio je i ostao lakonoga enigma, vuk samotnjak i imao je ranu koju ne bi svatko krio tako stoički kao on.
Šteta da si nije dao prići, zapravo, nikome. Možda majci.
Ja sam bila žena.