Čovječe, kakav blog!

To je dio koji je teško shvatiti, i osobno tu povlačim neku granicu.
Osobno, ne raspolažem informacijama dovoljno da bih znala reći. Postoje neki mogući scenariji gdje je, u nekoj formativnoj dobi, kriv otac, kriva majka, genetika, rat, životne okolnosti... Ne znam, tu se predajem.

Opasno je, također, ući u zonu iracionalnog gdje možeš uzeti recimo Hitlera, zamisliti ga kao malu rozu bebu, i onda žaliti što je on sve to napravio jer tko zna što i tko ga je uništio. Negdje moraš reći: "da, govorim o TOJ osobi kao osobi koja ima svijest, odgovornost i mogućnost izbora".

Znam puno ljudi koji su proživjeli nešto teško, neidealno, pa su imali mehanizme i načine izdići se iz toga. Neki nisu.
Uvijek za primjer dajem svog frenda Ž. Otac mu je bio teški alkoholičar, terorizirao ih je, dok nije umro od direktnih posljedica alkoholizma. Ž.se davno zarekao da je najžešće što će popiti cola.

Čak i ako bi se išlo reći "ali moja mama je kuhala jaku ličku hranu, svake nedjelje kolače i 20 vrsta kolača svaki blagdan"- pa pričati da su tu nastali adipociti i lakše se debljam od nekoga; zaista bi više nego jadno, lejm, jajarski- da ja s 37 godina kukam što sam na dijeti JER MOJA MAMA... Ne, jer ja. Ako sam mogla s 5 godina biti bucka zbog mame, vala s 37 sam ipak zbog sebe.

U osnovi, svi mi imamo razlog za bježati u alkohol ili heroin (ako ništa: eto, život prolazi i svi smo smrtni, ajmo pobjeći od te teške spoznaje?), za pitati se čemu sve ovo i koji je smisao. Činjenica je da uglavnom- trijezni živimo ovaj život. Oni koji ne, imaju neki sjeb, neku bolest- i ni to ne znači da nisu sasvim dovoljno divni da bi ih se voljelo.
Ali prihvaćaš da si voljela čovjeka koji je bio bolestan, već slijedom tko zna čega, i u kombinaciji: do odraslih i zrelih godina nije se naučio nositi sa životom takvim kakav jest, bez patoloških i sa životom neodrživih, obrazaca.
Boli li? Naravno da boli.
Može li se? Naravno, mora se.

U nekoj kombinaciji, rekla bih da i ti i ja sad moramo "ili same, ili pametno birati".
Ali ja sam ovaj put birala i pametno- ne raspolažući s pravim informacijama a vjerujući (ni sad ne znam bi li trebalo, što, uzeti privatnog detektiva).
Da ne govorimo da se može dogoditi najljepši i najpametniji mogući izbor, pa tipa pogodi grom i izađe mu na guzicu, i sl.
Život je poligon različitih iskustava i u nekom trenutku kažeš "tako kako je".
Jer, draga moja C., teško je ukupnost naših iskustava svesti isključivo i samo na racionalno iskustvo- ma koliko ljubili razlog, uzrok-posljedicu i "ima svoje objašnjenje".
Pa opet- ni to nije sve.
Imamo žabe koje se pretvaraju u prinčeve, imamo posrnule prinčeve, imamo udese razne... I imamo život, koji je po sebi još uvijek neodgonetnuta tajna, jednako kao i smrt.
I najbolje (i jedino) što možeš je- živjeti dalje, i kad se nešto loše dogodi.
Odgovore na sva pitanja, budi sigurna, nećemo pronaći. :)*