Čovječe, kakav blog!

Ne znam Branetovu priču, a i da znam ne bih je razvlačila po blogu. Ona je zasigurno teška, za to ne treba biti puno pametan.
I tu ima alkohola, ima vjerojatno još ponečega, ali za ovu priču neće biti važno.

Brane može imati 50 godina a može i 60- teže je to odrediti jer fali tu i zubi, i šampona, i šta ti ja znam. Ali jedno je sigurno: i dok su po Perušiću naklapali je li se pročelnik ubio zbog neke kurve koju je dove' (a ta bih bila ja, koju nisu ni vidjeli), dok su nam smještali razne kajle i prevrtali koševe za smeće jer se brat Milan i ravnateljici škole Snježi, i popu Miletu (koji je zamalo ubio 21 godišnju djevojku pijan gareći u 2 ujutro pa je i pregazivši) žalio da NIJE NASLIJEDIO OČEVINU ON NEGO TO KOPILE TKO ZNA ČIJE (bratov mu sin)...

Brane je postojano, o svemu neovisno, uvijek dobacio istu stvar mom sinu: "HEJ! ANĐELE!"- nikad ga nije oslovio drugačije, i nikad, baš nikad, ma koliko bio pijan ili zdrkan, Brane NIKAD nije propustio reći "HEJ! ANĐELE!"

.........................
Danas je Brane sjedio ispred Konzuma. Ja sam otišla po još štirke, jer me neki vrag ulovi pa počnem štirkati. Ima nešto nevjerojatno u kombinaciji opranog veša, štirke i sunca- i mene vam to rajca s vremena na vrijeme, i dupe bih si uštirkala kad me primi. Ali stvarno, nema ništa ljepše od friško uštirkanog veša. Iz mojih ideja o tome bi li valjalo uštirkati sve što je svekrva ikad isheklala i koliko hektolitara štirke bi trebalo za tako vrijedne njene ruke (a to su tako divni i vrijedni radovi... to je čisto blago, najljepše nešto)... "HEJ! ANĐELE!"

Brane sjedi pred Konzumom s pivom. Priđem mu, prvi put. "Bok, striček"... I pomiluje Brane mog sina Pjera po glavici. Zna Brane i pokojnog Itu.
"Čuvaj me mama. Znaš li da su takvog anđela bacili u Prvan Selu u bunar...." - i rasplače se Brane kao dijete- "a što ga meni nisu dali, ja bih ga čuvao, ne bih ga nikad bacio..." i otire suze.
O, da znam tu priču... Bilo je to pred kraj moje trudnoće i nikad neću zaboraviti koliko me to boljelo, i sad me boli kad prođem i vidim tablu Prvan Selo.
Brane je, u svojoj patnji i težini života koja se vidi naoko, sačuvao sjećanje na tjelešce s dna bunara, koje su slučajno pronašli pasući ovce. Sačuvao je živu, životnu patnju i sjećanje na malo biće kojeg su smatrali života nedostojnim, a on mu čuva dostojanstvo.
I ja zamišljam da ta beba čuva Braneta, i da će prišapnuti Bogu sve što je potrebno, kad dođe Branetovo vrijeme.
Jer Brane ga nije zaboravio, ako ostali i jesu, i nikad Brane neće zaboraviti taj ukleti bunar, nema te pive i nema te životne muke.

Plače Brane, da zašto su ljudi takvi. Zašto bacaju anđele. Zašto napuste anđele. A znam li ja da su to jedini pravi anđeli?
- ne znam Branetovu priču, mogu nagađati.
Svaki bebin prstić je izljubio i plakao.

"Mogu li vas počastiti pivom, što je vruće o jebote sunce...."
"Ma, ne...."
"Ma dajte čovječe, tko je vidio odbit pivo po vrućini"
"Ma ne... Ako bi mi cigaretu dala jednu?"

Ušla sam u Konzum i saznala da Brane pije Karlovačku (nažalost zajebala pa kupila Ožujsku jer se u pive ne kužim ali nije mi Brane uzeo za zlo), i da puši kratku smeđu meku Stošu pa sam mu uzela.
I štirku sebi, dva komada :)
Morali smo počastiti tog stričeka, i prolazite li Perušićem pa naletite na čuvenog Braneta, nemojte to propustiti ni vi.

Samo, znate što je pitanje: tko je tu koga častio?
Ja bih rekla- Brane moju dušu.

Hvala ti, Brane i......- hej, anđele!