Čovječe, kakav blog!

nekih teških događaja u životu, imaš prvo taj period šoka, zbunjenosti, užasa. Onda krene, lagano, osjećaj da život nije samo to, i da i dalje sunce izlazi, trava raste a život se događa. To krene lagano, a onda samo odjednom primijetiš da je niklo, kao božićna pšenica. Nisi svjestan da niče, da raste, ali odjednom se osvrneš i- niklo je.
-------------------

Vjerojatno, kao i u svemu što traje i što je proces, stvari mogu poći na više načina.
Nešto kao ova nedjeljna juhica koja krene ujutro... Prženjem luka na ploči štednjaka, do stavljanja dva karanfilića, toliko je toga što proces čini ipak individualnim, u detaljima. Nekom juha zagori, iskipi, netko ne daje dovoljno vremena, pažnje, netko po sebi nema sastojke...

Ovih dana sam, sasvim slučajno, naletjela na izvjesnu Arbnoru Elezi, u bespućima interneta i naših postojanja.
Osoba je s invaliditetom, ima sindrom staklenih kostiju, u kolicima je, zubi joj ispadaju i išla je na neku operaciju gadnu... Ima toliko zgodnog i dragog muža, rodila je prekrasnu kćerkicu, a toliko je vedra... I mudra... I ne znam kakva bi bez te patnje bila- ali primjer je da se i s patnjom biti može.
O, još kako. Pazite- ima nas koji smo sjebani jer nam zubi nisu dovoljno bijeli, ili jer nam kost nosa nije ravna. Arbnora Elezi s takvom gracioznošću lebdi iznad svoje zadane, rođenjem na nju naprte nevolje, kao da je njeno biće ma koliko u tu nevolju uronjeno bilo- nešto što lebdi iznad svega toga s osmjehom.
Kao da nije toliko važno, koliko bi možda netko pomislio da jest.
I tu je prezgodan frajer, i tu je preslatka curica, i tu je Arbnora koja se prije gadne operacije smješka, zbija šale, i koja tom istom mužu iz kolica napravi užinu za posao, uredi kutak s rozim stvarčicama svojoj kćerkici (koju je, tako lomljiva i u kolicima i malena rastom, Arbnora Elezi živu i zdravu i nevjerojatno prelijepu... rodila).

O, Bože. Da je sretnem, zamolila bih je da mi dopusti poljubiti joj ruku.

---------------------------------------------
Neke stvari se mijenjaju.
Vidim po načinu na koji lakše odlazim od ljudi, na koji se više veselim malim stvarima, na koji sam hrabrija i direktnija, na koji me zaista neke stvari više ne dotiču i istinski ih razumijem
(npr., ne nikako ne bih bila s tobom iako znaš ubosti pjesmu... jer znaš i ubosti sa strane dok imaš curu...
ne nikako se ne mislim ni internetski prepucavati s mentalnim invalidom koji bi pažnje- za to postoji psihijatrija, socijalna skrb, netko bi se tim čovjekom trebao baviti ali to ne moram biti ja...
ne nikako ne moram imati drugačiju kosu, cice, noge, niti me zanima tko što...
ali predivan parfem, nježan i koji malo miriši na sapun, rublje i baby puder, to moram imati...
tako miriši mama, žena, i volim mirisati- sinovima, sebi...

Ne kažem da se nitko neće zadesiti na mome putu da mi podigne kosu i pomiriši vrat, tamo gdje se znam naježiti.
Ali ne da bismo se spašavali - iako možda putem spasimo ponešto...
Ne da bi se na meni učio lekcijama koje su za mene početnica.
Prepoznat ćemo se, jer ništa nije slučajno.
Ako nešto znam- slučajnosti ne postoje i dobijemo sve što nam pripada.

Na nama je ponijeti to u obliku čovjeka.
Voljela bih da moj muškarac shvaća sa mnom- zašto je važan luk upržen na ploči štednjaka, dva karanfilića i uopće da je juha na stolu...
Da bude svjestan. Da budemo svjesni.
Danas slabo podnosim prisutnost nesvjesnih ljudi, koji ne mare za detalje, obzire i vlastito obličje čovjeka.
Trudim se izbjeći, i tek danas imam drskosti za - zaista zanemariti.

I žive, i mrtve. Preboljela sam Itu B.