Čovječe, kakav blog!

Navečer, kad su klinci zaspali, pogledala sam nekoliko intervjua s Josipom Lisac, željna odrasle osobe, koja bi na kraju dana trebala biti- moj suprug. A nije, nije ni njoj. I to ne bilokakve osobe, poželjeh čuti nekog inteligentnog, profinjenog, i izabrala sam si odlično društvo. Ganula me jedna njena rečenica:

"da mogu, vratila bih se u dan kad sam prvi put srela Karla; znam kako ću proživjeti svoj život, ali ...priželjkujem Susret."
------------------------

Itina i moja ljubavna priča nije bila takva. Nije bilo ni vremena, ni događaja, da bih je smjela okarakterizirati sretnom, možda ni ljubavnom. Opet, bila je sudbinska jer bila je bremenita.
To je priča koja me ostavila ne samo s djetetom i određenom mi ulogom
(apsolutno mi se ne da, ne mogu, upuštati se nikad više ni u što... možda na blic, ali ja sam ovdje prestala biti Supruga- a u Kurvu ili Ljubavnicu prometnuti se ne mogu jer sam od tvrdog materijala za to.)

Ostavila me s toliko pitanja, toliko pokušaja da shvatim Život, da mogu reći: Ita me promijenio kao osobu, kako me vjerojatno nijedan Suprug ne bi uspio promijeniti (sve i da želi).
Ne vjerujem da bi Ita bio oduševljen mojom promjenom: u mojoj mašti, on je sad lišen svih ljubomora, zamjerki i boli i volio bi me vidjeti kako sretna, možda i zaljubljena, jezdim njegovim vrtom.

Ali ja sam ipak promijenjena, ne na način da ne osjećam sreću.
Ipak, postoji dio mog srca, tijela i uma koji je zauvijek drugačiji, postoje trenutci u kojima mi se pogled zaledi i treba mi par sekundi da se "vratim", i postoji u mom karakteru nešto što mi je stislo usnice, kosu obojilo u tamno i čvrsto zateglo, i što je učinilo da mi je odjednom nekako "kretenski" našminkati se, "naivno" povjerovati, a jedini smisao ja ipak vidim u toj dvojici sinova koji odrastaju-
i van njih dvojice, osobno, sebe više ne nalazim.
Smisao mi je: peglanje, kuhanje, zaraditi im, pričati s njima, planirati kom što kad treba kupiti, gdje ćemo kad otići.
Čak i profesionalno, trenutno motiv vidim samo u zaradi.
Prijateljice i prijatelje, obitelj, da- volim. Ali muškarce više ne želim, osjećam neku vrstu otpora, gađenja, umora od toga da me išta više tu bespotrebno boli.

Inatim im se, svima a Iti najviše, kad na ramena uzimam te kosilice i trimere. Možda mi zato paše Lika: tu se mogu u sebi svađati s time što nisam mogla "završiti kako sam htjela".

--------------------------

I ne oplakujem ja samo Itu. Oplakujem i sebe kakva sam katkad s njime mogla i smjela biti; i sve ono što sam s njime mislila biti. Znate, sa svojim sranjima, on je imao tu jednu crtu na koju sam pala: bio je tradicionalan muškarac koji bi sve učas posla naložio, za kojeg si se mogla primiti kad biste šetali brdima, imao je muževnu energiju, i s njim sam se osjećala "ženski" u onom lijepom smislu- ne uvijek, ali katkad jesam.

Oplakujem svoje haljine koje sam željela obući a sad nemaju smisla, štikle na kojima bih ipak nekako gacala e da se imam za koga primiti a ne u ovom ravnom gariti po gasu i kuplungu tog muškog golemog auta. Oplakujem da dobijem (SEBIČNO, ali ja iskreno kažem) priznanje što sam rodila tako lijepo dijete.
Ne oplakujem samo Itu, oplakujem ja sebe- koja sam željela biti, a na trenutke i bila, bivajući jedno obično, zaštićeno žensko.

I proći će desetljeća, a možda se nikad ni ne dogodi, da ovi mali priznaju ponešto od mog ženskog truda.
Ita bi primijetio kad umijesim buhtlice, kad uglancam kuću. Znao je reći da sam lipa.
Fali mi da mi netko kaže da sam lipa.
Pa kad već ne govori, eto me garave i šminkat ću pičku materinu.
Inače sam dobro, osim u tom ženskom dijelu, u tom da se s Bogom svađam: "pa što me koju pičku materinu onda nisi stvorio muškarčinom, ako moram ovako, šta drkaš kaj sam puno tražila, još mi sve daš ovako zeleno i rajski samo da me rastužuješ i bespotrebno mučiš, ma daj ajde...."
Postoji jedan inicijalni dio mene koji je bio jako orijentiran na to da budem "nečija", zaštićena.
Nešto je u meni za tim uvijek krvarilo. I na toliko je brutalne načine izdano, da pomislim "neka karma, neka viša sila".

I nešto je u mom životu, odnosno neka dvojica divna, koja mi ne daju da postajem ucviljena žena. I ja to nisam.
Zato sam tu ženu, umjesto da cvili, jednostavno ubila.
I ja danas nisam žena.
Potpuno sam bespolna i živim kao potpora svojim sinovima, dobronamjerna prolaznica, hraniteljica lutalica, živim kao najbolja što mogu biti u svim ulogama koje imam (obiteljske, prijateljske), vjerujem da ću imati što dati i u karijeri.
Ali ženu, koja bi cvilila, e da ne cvili... Udavila sam svilenim jastukom i rekla "šuti, nema te".

I ta je žena otišla, za ovaj život, ne postoji.

--------------------------------
Ponekad, tek rijetko, dozvolim si nekoliko minuta "što bi bilo kad bi bilo"...
Pričini mi se Ita kako dolazi ususret meni svojim laganim dugačkim korakom.
Grmi dubokim glasom "Ej, moja Barbi!"
Ne mora mi ništa nositi u rukama, ni cvijeće, ni dar.
Ali pita mog starijeg sina jel išo u ribolov.
I mlađem kaže "lipotane!"

Planira da kupimo novog šarplaninca.
Priča o nekoj cijevi, da li kanalizacija ili voda, nisam to baš pratila.
Rijetko mi kaže, ali kaže mi nekad "lipa si".
Nisam puno tražila od tog života sad baš nešto.
Da klinjo čeka da tata oko 15:10 dođe s posla.
Da smo sretni.
Možda neku ružu za Valentinovo, ajde ajde priznat ću: možda i parfem, može 30ml :)
Ma evo, malo i kres-šema, a šta da Ti radim kad si me stvorio takvu, valjda ne bi da je toliki grijeh.
Nisam Te sad šta ja znam šta pitala.

Vjerojatno sam mogla bolje neke stvari, ali zajeb je što nisam znala što točno, i kako.
Da si mi bar šapnuo.
Ili da mi sad kažeš- je li to MORALO tako. Znaš, muči me što mislim da sam IPAK nekog kurca mogla.
Da sam bila neka iz pjesme Olivera Dragojevića, Đorđa Balaševića- ha, bi li on vidio smisla?
Jebe me to, Bože.

Znaš Ti dobro koji su bili moji snovi. Ništa tu nije bilo puno šljokica, glama ni spektakla.
Baš zato je pederski ispalo.
A šta...

Malo smijeha i zajebancije dok điramo pored Kaluđerovca.
Popijemo kavu u seoskoj birtijetini.
"Lipo mi je s tobom", jakim perušićkim naglaskom.
Obuvamo tenisice i šetamo Bukovcem Perušićkim.
Bio mi je tako drag u nekim stvarima, nisi mi trebao boljeg davati, voljela sam i te klempave uši kao da je neka vrsta tapira ili sl., bio mi je drag. Čak si sredio da bude 190 cm, a ja 180 cm, točno.
Svašta si sredio, da bi mi slomio srce.
Mogao si smisliti nešto, šapnuti mi kako... Ne bih Te puno pilala, znaš ono sad, Dubai, kristali, pičke materine...

I što ćeš sad sa mnom, ha? Rugaš se, smiješ, ili Ti je žao, ili Te briga?
Nisi to trebao, kažu svi da si dobar, ali sad Ti meni reci kako si dobar?
---------------------
Nisam Te puno tražila. Namjerno si mi to napravio.
Dao si mi ga prekasno, dao si mi slijepu ulicu, rebus kojeg nisam znala riješiti.
Dao si mi cijeli život da mi se priviđa, tamo negdje iza bala sijena, čovjek koji me možda čak nije ni volio.
Dao si mi da mrzim sve haljine, i da kad stavim skupi parfem (Armani "My Way") ne pomislim kom će se sviđati, nego "koju sam to pičku materinu kupila, mogla sam za to........ peleta".

Nisam Te puno tražila.
Ali ima i tužnijih priča od ove.
Pa ipak, bilo bi pošteno da šapneš: a što?

Jer dao si mi i osjećaj da kad god čujem pjesmu u kojoj ljubav nekog spasi i osmisli,
budem svjesna: Ita je umro.
Zato što nije osjećao ljubav?
Ili zato što je nisam ispravno davala?

Svaka pjesma, Bože.
Svaka.
Svaka.
Svaka.
A sviraju stalno.
Neprestano, pjesme u kojima ljubav osmisli, pobijedi, spasi i pozlati.

-------------------------------------
Voljela bih ga jednog dana sresti.
Voljela bih, ako ima što kasnije, da šetamo Bukovcem Perušićkim.

Sve, osim tog ženskog dijela mene, živo je i zdravo.
Ali žena-duh, koja sam između ostaloga u tom aspektu, u nekoj je drugoj dimenziji, nespoznatljivoj.
I kad dođem gore, Bože red je, daj mi najljepšu haljinu, za sve pare.
Nek Ita padne na guzicu.
E, to bi bilo baš frajerski od Tebe.