Čovječe, kakav blog!

gdje je sve bilo točno ovako ali bez tog faktora da on završi obješen i mrtav...
Da je bilo samo bez tog... ne znam vam ja što je to, kažu: bolest. Ma u redu, ali stvar je u tome da mozgovi samoubojica nisu nužno nakazne kaše pune zla i sebičnosti... Točno kužim "bug" (ali nisam kužila da ga on ima).

Recimo, meni je loše. Sjebano mi je (kao sad, u pički sam materinoj životno i potpuno bez ideje koji je ovo kurac sve skupa: motivacija je zna se koja). Ali ja kao ja... Pa jebem ti mater... Što je ovo sad? KUDA?
...Međutim, evo ti mog mozga: nakon 10 sekundi toga, pokrene se "NAJTAMNIJE JE PRED SVITANJE", nasmješim se i kažem "živote, iznenadi me, ne možeš me dovijeka, sve si rupe već napunio, sad će mojih pet minuta".
U kakvom god da sam mraku, vodi me ili:
a) optimizam
b) znatiželja
c) osjećaj da, jebiga što je da je, mora se- čak i ako je ovo neki poligon iskustva, ili čak ako samo zbog drugih (djece i bližnjih)

Njegov mozak je očito funkcionirao, u toj kombinaciji depresije, anksioznosti i nažalost početaka organskih promjena, u nekom drugačijem filmu, gdje je "sve ispucao" (i obitelj) i ništa nije bolje a bit će samo gore...
I ubio se.
Racionalno: ako je razmišljao o životu kao patnji, bolje ti je 2-3 minute patiti s nekom omčom, pokopaju te i boli te kurac više za sve.
Zovu to: bolest. Ali način je razmišljanja o životu i o budućnosti, i cost-benefit analiza u kojem, ako je sve ionako bolno (tu je ta bolest, depresija), pa kog đavola da boli još 20-30 godina, daj ajde da ne boli- ima li što poslije ili nema, snaći će se svi bez mene ("jaka si" je bio najveći kompliment koji mi je davao i mislim da nije sasvim slučajno to ponavljao zadnjih dana)... A ja odoh, ispucao sam sve, nemam više asa u rukavu nijednog.

Kužim ja taj dio. I polako kužim da ništa bolje ne bi bilo ni da je išta bilo savršenije.
Objektivno, mogli smo živjeti kao bogovi. Da smo mogli.
--------------------------------------

U tom paralelnom svemiru, ne bih ja puno toga tu prekrajala.
Mmmm, potaman je meni ovako bilo svašta.
Dva sina, kao dva jablana, ne znam mogu li biti bolji.
Sviđao se meni moj Ita, i glas i smisao za humor i karina tolika da se plaća carina.
O Lici da ne pričamo.
O kući da ne govorimo (s pet godina sam mami rekla proročanstvo "kad budem velika, imat ću kuću s drvenim stepenicama").
Smijao bi se moj davno pokojni svekar da zna, da je kuću radio ipak i za jednu Barbaru, koja je imala nepunih deset godina kad je on umro, i da se nitko tim drvenim stepenicama neće diviti kao ja, i glancati ih kao da su blago. Obožavam ovu kuću.
Ima stvari za obnoviti, da.
Ali pravo iz mojih snova.
I vrt. I višnje.

I ona stazica kao u slikovnicama, koja vodi do nepreglednog polja punog baliranog sijena- i gdje po rubovima prema šumi kad ideš noću i posvijetliš svjetiljkom vidiš blještave oči srna...

I drvene ogradice, o, drvene ogradice...
Ja se sjećam kad sam bila mala... Sve sam to željela... Takva sam rođena, vi da mi sad kažete "ajde u neku high-tech kućerinu u Dubaiu a ti nama daj ovo" ja bih rekla "slobodno mi popuši".
------------------------------------

U nekom paralelnom svemiru, koji nije ljudski život (a koji je možda po definiciji izazov i poligon iskustva), to bi bilo sve što želim.
U nekom paralelnom svemiru, koji jest ljudski život (a koji je možda po definiciji izazov i poligon iskustva), bilo bi nešto drugo: karcinom, infarkt, bolesno dijete, saobraćajka, tko zna što.

Prihvatiš- život je to što je. Tu smo valjda, da bismo učili i rasli.
I zahvalan si na svakoj inspiraciji i ljepoti, u vidu sjećanja, kapljice parfema, ili plave ptice koja ti doleti na par centimetara ujutro i kao da ti pjeva: "nasmiješi se, Barbara".

Nasmiješim se ja. Shvaćam pomalo da je stvar u trenutcima, i da sve prolazi, i dobro, i loše.
I što ostaje?
Ništa, dragi moji. Na kraju ne ostaje ništa.
Pa pusti nek traje... :)*