Čovječe, kakav blog!

Link
...kad je Massimo umro, a mi smo se vozili iz Korenice do Perušića.
Nosili smo šapice,... ne sjećam se više što sam sve od kolača radila... bio je kuglof, to znam da je bio odličan... šapice, kuglof.
Držala sam to među koljenima. Za naš prvi (i jedini, eto) Božić. Tad sam već bila malo trudnjikava :)

Bili smo strašno zaljubljeni, onako bedasto jer neovisno o godinama smo mi imali... to nešto malo kao da imamo 16 i pol :)
Divili smo se svojoj jebačkoj forci u ovim godinama i kladili se da sam sto posto trudna jer sam se čudno osjećala.
Govorila sam da nema šanse jer imamo dvjesto godina, a on se smijao "zdelal sam ti bebu, hahaha" i bio si je frajer.
Sjećam se koju je jaknu imao. Volio je te malo pederske s krznenim rubovima. Ali sladak je bio u tome.
Imao je ogromne trepavice. Najljepši glas, to i sad znam nekad čuti u glavi.
Ništa nije slutilo na zlo.
Djelovalo je kao da smo se jednostavno našli. Osjećala sam se jako sigurno uz njega. Bio je sjajan vozač i ta Opel Insignia je izgledala totalno luksuzno jer ju je održavao, sad izgleda bezveze jer ja to ni ne znam uglancati nego ostanu štrafte.... a ima i mrvica od smokija. Nekad i pušim u autu, ali sad cigarete.
Uglavnom, bila sam sretna. Puno sam se kurčila s tim kuglofom i šapicama jer sam ih PERFEKTNO napravila (znam ja kad hoću) i osjećala sam se konačno kao prava žena.
Govorio je da je sad najsretniji čovjek na svijetu. I ne znam kad je prestao biti.

Sjećam se da mi je bilo dosta zlo - zapravo od trudnoće, jer karali smo se na Koreničkoj Kapeli u autu par dana prije i tu je nastala beba. Sjećam se točno da sam, oblačeći natrag najlonke, pogledala u nebo i da je bilo toliko beskrajno prepuno zvijezda da sam se uplašila. I kad sam pogledala njega, on je rekao "volim te".
Nikad neću to zaboraviti.

Vozeći se prema Perušiću, govorio mi je da je to sad moj dom jer trudna sam i to mi je tak' :) Zvao me Purgerica, ali govorio bi "ma nis' ti Purgerica ti s' Ličanka, jesi li?"
Sjećam se da smo u kafiću, okićenom, pili crno pivo.
I da mi je šapnuo (a bio je seksi, nije bio toliko lijep koliko brutalno seksi) "sad bih te pojebao".
Ličanin, nije to sad baš Đole Balašević, ali efekt je bio sasvim dovoljan da se zacrvenim i kažem "daj šuti, kak te nije sram" ali bilo mi je drago.
Sviđao mi se.

I bilo nam je žao što je Massimo umro. I ova pjesma nas je rastužila.

I sljedećeg Božića, Ita nije bio tu. I nijednog Božića neće biti tu.
I teško mi je danas. Priznajem da mi je danas iz nekog razloga kamen od sto tona na prsima, i trudim se prebrojati sve što imam bez njega- a imam, i znam ja to prebrojati.
Pa opet, danas me boli u prsima i danas mu mogu čuti glas, i danas sam na ovoj Zemlji jer služim djeci kao marinac Americi, a sve drugo čista je prisila i moranje.

Nedostaje mi Ita. Voljela bih da zna da mi nedostaje, manje bi mi žao bilo kad bih znala da ZNA da pamtim svaku sitnicu. Da ZNA da je meni bio važan i vrijedan. Da sad bar ZNA koliko je bilo smisla da živi. Da po meni ZNA da je trebao ostati, da ZNA da mene boli. Da bih dala ne znam što da s njim odem na neku glupost tipa Željko Krušlin Kruška idiotni nacugani nabrekli, za Dan Gospića. Voljela bih da ZNA da mi nedostaje.
Danas mi nedostaje na takav način da ne bih ni plakala, ni vikala, ni ludovala.
A ako se kasnije vidimo na način da svi postanemo kugla svjetlosti koja se moli Isusu, daj pliz radije ništa onda.
Ja bih onaj glas, trepavice, Adamovu jabučicu i da mi opet kaže onako nešto pogano i debilno kao dok smo par dana uoči Božića pili pivo i škicali se.

Bio mi je... baš nekako.
Nedostaje mi. Dođe mi tako.
I nisam mogla zamisliti.
Voljela bih da sve to ZNA i ako netko od vas ode prije mene, vi ga nađite pa mu recite.
Bilo bi fer da on sve ovo čita, čuje i ZNA da je sjebao.
Još je toliko toga lijepog trebalo biti. Sad je sve zasrano, osim klinaca, ali sve ostalo čista nula, najveći gušt mi je osim njih dvojice realno kad se popišam ili kad sanjam nešto zabavno tipa da sam u jatu delfina.