Čovječe, kakav blog!

...najkrvaviji. Nema tu uopće priče o tome kako možeš biti sretan, postati sretan...
Sreća bi bila: ne roditi se (i to se do bardoa/antarabhave brije... )
Kad si se već rodio, svakako si najebao.
Nesreća boli.
A sreća tek.

Zamisli: je li nesretnija žena koja nikad nije voljela,
ili ona koja je voljela ali morala baciti šaku zemlje na sanduk?

A nađi kuću koju je zaobišla smrt. I zamisli: sve zbog čega se smiješ, jednom ćeš platiti suzama, jer otići će. Ako ništa, jer smo smrtni.

Ne bih se ubila, ali voljela bih da je ovo moje zadnje rađanje. Međutim, teško- još uvijek imam učiti.
Budisti nimalo ne uljepšavaju stvari: što manje imaš razloga za smijeh, imat ćeš manje razloga za plač, a ideal bi bio- ne biti, odnosno ništavilo.
Buda izjednačuje život s patnjom. Želja, deluzija i vezanost- to bi trebalo nadrasti.

Po tome, život bi trebalo živjeti kao da nisi živ (u najboljem slučaju), ili da si: živ što manje.
Mislim da je to najdepresivnija stvar koju sam čula, bar zasad kod mene rezonira jako deprimirajuće.
Ali kad razmisliš o svemu- što si manje volio, bio i želio, to si manje uništen.