Čovječe, kakav blog!

(Nemam sad vremena raspisivati kako sam, polako, dolazila do ove spoznaje za sebe. Sve je polako vodilo tome, ali postoji trenutak kad ti nešto bude baš baš jasno).

Danas barem ljudi podastiru svoje intime, razmišljanja, što kažu "svaka šuša nešto piše" i uletila sam, nevinim linkom frendice koja mi je poslala neku smijalicu, u cijeli "svijet" raznih "instagramskih, tiktokerskih" i inih mama, supruga itd.
Posvetih se tome jednu večer i zapravo, sve ovo što doživljavam ja (plus minus neki detalji, finese, sablasti... govorimo o principu) doživljavaju razne žene moje dobi.
I tu govorimo od nekakvih Valentina nepismenih, razočaranih brakom i mužem a s dvoje djece, čiji je hercegovački ideal pravog muškarca izdan, a snovi o Moetu u kadi se rasplinuše na grubu ogradu realnosti...
Do zaista poetičnih žena, koje daleko suptilnije ali ipak bez greške ukazuju na: zajeb, prolaznost, iluziju.

Čini mi se da postoji trenutak kad se stvari imenuju, a da je imenovati odličan korak na putu do toga za znati (ili bar: snaći se).

Čini mi se da postoje lijepi brakovi, to nešto u što su ljudi ušli i s ispravnim motivima, ma i s pravim osobama, i da su radili ono što treba raditi, da su suzbijali svoja ega na inteligentne i produhovljene načine.
I da je tu - čak i tu- većinom i gotovo bez iznimke- presudilo: vrijeme.
To su oni razvodi "nakon xy godina", neka bude pet ili sedam ili dvanaest- nakon kojih ljudi čak ostaju i dobri; ali taj trenutak u kojem "stvari baš više i nemaju smisla da ga jebeš"-
danas nije tabu obznaniti.
Čak ni za one koji su znali, htjeli, mogli, željeli i trudili se da do njega ne dođe.
Živimo u tim vremenima kad se to, naprosto, može i smije reći "došli smo do kraja", "ispucali smo".

Osim toga, a što je velika razlika u odnosu na prije stotinjak godina (kad se baba i deda nisu mogli razilaziti iz tolikog praktičnog, ne samo moralnog i PLEMENITOG razloga)...
Postoji tu i čitav niz tih "karakternih neslaganja" koja su također danas češća, jer povijesna je novost da tu postoje KARAKTERI a ne samo KARAKTER kojem se žena povija.

Elem, u svemu tome, realnost bi bila da je to što je moj ideal prilično nestvarno i naivno. Isto kao što bih ja željela (sebi, tebi, svima) jedan trajan i lijep odnos,
željela bih i stvarno smatram da bi bilo ljepše, da STVARNO dođe Sveti Nikola
i da STVARNO Djed Mraz leti saonicama.
Ja imam 37 godina i ZBILJA BIH VOLJELA da je to tako.
Ali nije, i sasvim OK i bez raspada sistema živim s time prilično OK :)

Od nekih velikih kompromisa nisam.
Svjesna sam i dijela u kojem me - ne samo moja razmišljanja- već i životna pozicija (razvedena, udovica, majka dvoje djece, 37 godina) stavljaju u određene mogućnosti koje nisu sukladne mojoj ličnosti i svjetonazorima.
Pa ja bih si radije pucala u onu stvar nego se pretvarala u nečiju hihotavu vikend-kurvicu dok se odmara od svoje žene.

Tako da ja živim svoj život- onako kako smatram da treba, da je ispravno, da je lijepo, da nisam sa sobom samom u konfliktu.
DA JE PO MOME, u svemu tome bi bio i muškarac i bilo bi nam svima lijepo.
Međutim, DA JE PO MOME, postojali bi i mali leteći medvjedići a i krzneni zečići koji kad prdnu idu srčeka s mirisom jagode.

I s tim da nije po mome, nastojim se pozicionirati u život na način da u svakom danu ima i radosti, i u životu smisla, i u meni žene.
Na neke svoje načine, za koje ne tražim ni odobrenje ni mišljenje.
Ali više ne tražim ni muškarca.
Prilično sam svjesna da je moja samoća u velikom dijelu ne samo do udesa i sudbine- već i do mojih svjetonazora.
Postoje stvari koje ne moram čak nužno ni prezirati, ali ne mogu na njih pristati. Ne samo stvari, postoje i konkretni muškarci, i ako trebam ponuditi ispriku evo ja mogu, ali u biti i ne baš.