Čovječe, kakav blog!

Otpisao si mi zanimljivu stvar, ne kažem da je sve ovo što ja govorim ispravno a što ti govoriš neispravno.
Možda je uvijek i do perspektive.

Evo ja sam ti novi vozač. Otkrila sam čitav novi svijet sad kad mogu sjesti u auto i ne mogu vjerovati da sam dopustila da me strahovi onoliko muče... Kad se sjetim samo da kao Isus nosim iz Lesnine nešto na leđima, malog navlačim za ruku pritom po vrućini, jer neće te taksi s time, nisi naručila da dođe, a pritom ti je bed stalno nekog zajebavati da te šlepa... Pa busevi, tramvaji, pa sam na poslu mogla biti za deset minuta ali sam mijenjala tramvaj pa dva busa i to je znalo biti 70 minuta...
I rekla bih: AUTO JE SUPER.
Kad ću u listopadu morati iscaltati ako kužim soma i pol eura... Ne znam što je to točno ali nešto se mora ići to znam, pitat ću starog.
Ili kad se moram parkirati...
Ili kad moram već neku pizdariju... tad pomislim AUTO JE BESPOTREBNA ZAJEBANCIJA!
Brzo se razuvjerim kad me prekrasno preveze učas posla i kad stvari ne nosim u rukama nego lijepo u gepeku.
Pa se opet i od toga razuvjerim kad moram utankati i poždere mi keš...
I tako to ide- sve ima prednosti i mane.

A pa nemoj mene stavljati u koš sa ženama (NIŠTA PROTIV NJIH- SAMO, NISAM TA) koje se drže da su iznad koncepta braka.
Gle, nije da nisam probala. I to ne onako "aj malo da vidimo", dvaput sam i rodila.
I radovala sam se svemu.
I nisam bila loša, sebična, lijena, trapava, dlakava, smrdljiva, prevarantica, kurva, časna sestra, buraz, zmija... Mislim da sam dosta dobro shvaćala i taj dio "ja sam žena", u svim relevantnim aspektima, unutar svojih mogućnosti i nesavršenosti, ali da sam uvažavala i dio u kojem smo prijatelji, i dio u kojem Domestos, i dio u kojem felacio.
Onoliko koliko mogu, znam i uspijem- mislim da nisam bila neka nežena, neka nespojiva s brakom, ili u stilu "ma ko te jebe, tu si ko da nisi".
Ima i onaj jedan dio u kojem sam čak možda trebala drugačije ali nisam: ja nisam dopuštala svom mužu da plati dvije kave zaredom, i na svako "što bi za rođendan/Valentinovo" moje je uvijek bilo "joj daj ništa pa trebamo novu mašinu" ili nešto tako.
Čak evo nisam imala ni to nešto mačkasto, pičkasto.
Ali to i dalje ne znači da se prezentiram zahvalnim materijalom za brak- jer obično oni koji se trude, očekuju isto ili slično zauzvrat: meni život donekle komplicira opsesija fer igrom, koliko god nemam smisla za sport toliko me u svim aspektima života možda i pretjerano prati ideja "fair play".
I u mojim ženskim i ljudskim manama, ne vjerujem da ćeš naći osobu koja će mi to uskratiti.
U muško-ženskim odnosima mislim da sam time i podložnija nekim "više ne", "rezolutno ne" i kako ono bješe u tf pjesmi... "decidirano ne" :))))))

-------------------
KUŽIM OVAJ DIO U KOJEM ME RAZLIKUJEŠ OD ŽENA KOJE SE U BRAKOVE UOPĆE NISU UPUŠTALE.
RAZUMIJEM DA POSTOJI ODREĐENI TABU U TOME DA SE BRUTALNO KAŽE DA SAM POPUŠILA PRIČU JER NISAM NI SOLO (IMAM DJECU), NISAM NI U BRAKU.
Jako dobro razumijem na što misliš, pri čemu ti zahvaljujem da moju djecu ne imenuješ privjescima, mene jadnom i slično :) Objasnit ću ti dio u kojem je i to relativno.

Znam- želiš reći kad su stvari "čiste" onda je lakše jer
-da imam 37 i sve slobode ovog svijeta mogu a) imati otvorene opcije da se tek sad dogodi....a što, bajka? :) ili možda ovakav scenarij... u svakom slučaju mogu birati
b) mogu živjeti slobodna, sama, drkati po svom, biti Samantha iz Seksa i grada, biti Josipa Lisac u kimonu
-dakle, želiš reći da sam "uzela iz braka" djecu i odgovornosti, pri čemu nisam dobila pripadajuću zaštitu, da odem s mužem tancati na neku svadbu ili da mi donese ružu za osmi mart, ili da u slučaju da obolim od raka vozi me na kemoterapije, ili naprosto da s njim ujutro pijem kavu.

Da, razumijem što govoriš i nemam što prigovoriti.
Da je bilo po mome, bio bi to jedan obiteljski život koji uključuje sve navedeno.

No, još jednom pročitaj što sam navela gore.
Dakle, ljudima se i unutar braka, i izvan braka, s djecom ili bez djece, događaju izvjesne sreće i nesreće.
U slučaju da zakačim četvrti stadij raka, to je svakako nesreća.
U slučaju da svane čarobno lijep dan, to je svakako sreća.

Dakle, ja ipak - s brakom, s djecom, ili bez - ne bih obezvrijedila faktore koji sačinjavaju ljudsko postojanje i iskustvo.
Na isti način, i svoje majčinstvo ne doživljavam nužno i isključivo vezano uz brak.

Upravo ova pozicija mog života, neubračena, a s djecom, je također pozicija u kojoj sam otvorena za sreće i nesreće- ništa manje ili više od ubračenih žena.
Od ubračenih ljudi, nisu svi sretni- ni generalno, pa čak niti: vlastitim brakom.
Ne osjećam se zakinuto.

I bez muža i s mužem (sad ja opet ono svoje): odlično se osjećam sa 70 a loše s 90 kila.
Mogu imati bolji, lošiji, nikakav ili fantastičan posao.
S njim i bez njega, uživam u okusu borovnica, mirisu losiona za tijelo ili prizoru Kaluđerovca s mosta.
S njim i bez njega, mogu biti glupa, bezobrazna, zla, frustrirana, bolesna, ili me netko može silovati i baciti u šikaru.

Dio s djecom?
Ne treba mi muž za tu ljubav, nisu oni sad "pogriješeni".
Jedino što ću neke stvari - a jer ne pristajem na "jadnici od samohrane mame-jadnice" izvesti na možda malo teži način.
Ali oni će svakako biti u Nike jaknama, obojica, ide gas, i sad pazi ovo:

ima tu jedna dodatna radost- kad ih vidim tako fino obučene, uhranjene, odgojene,
ima tu i jedno osobno zadovoljstvo, pa ću u sebi s osmjehom reći "preko moje kičme...." ali ću se u toj kičmi ponosno i uspraviti.

Postoji nešto što nije baš "patnja, jadnica" u svemu tome kako bi rekao.
Ima tu i zadovoljstva.
Pogotovo ako se sa životom znaš igrati, pa prepoznaš određenu svečanost u nedjeljnom jutru kad se vrtom širi miris iskuhane i uštirkane posteljine,
kad ti je povod za radost novi lak za nokte,
kad znaš da se u pomoć za bolje raspoloženje stignu pozvati i odlični pjevači, bendovi, glumci,
i kad negdje i jesi svjestan: nepošteno je tražiti od muža/žene da budu tvoj bijeg od tebe koji ne umiješ ili nisi.

I s mužem i bez njega, ja sam posve svjesna da je mnogošto do mene.
I to što je- i u kategoriji majka, i u kategoriji Barbara- nastojim ispuniti, hrvam se, uživam, kako već u čemu i kad...

--------------------------------------
Bilo bi lijepo da imam osobu s kojom bih to mogla podijeliti, da postoji međusudjelovanje, da postoji prepoznavanje i blagost, da postoji radost...
I nitko ne kaže da neće, već nekad, do toga doći.

Ali dođe li ili ne dođe, ključne stvari ostaju posve jednake: tek što bi s pravom osobom (a prava osoba, za to, moramo biti i svi mi koji pravu priželjkujemo?) bilo možda više tog kvalitetnog bivanja u obliku čovjeka.
Priželjkujem si, onako usput, ponekad, dok perem suđe, vozim auto ili širim veš padne mi na um da bi bilo lijepo.

Ali puno češće mi padne na um: "lijepo je".
I ne brini, nisam ja unesrećena majčica koja odvaja od usta i leđa joj se lome pod teretom muških slabosti.
Kad bi stvari gledao iz mog kuta, shvatio bi da nije uopće tako.

Puno je tu stvari baš onako kako treba, i baš kako u obitelji biti treba.
Ne bježim od odgovornosti i povremenih napora- ima toga.
Ali ima i mene. :)

Hvala ti :)*