Čovječe, kakav blog!

Kad čovjek ide napraviti zubne navlake i krunice, nikad ne misli na način "a neću, trajat će mi samo tri mjeseca"- ipak će nekog lupiti auto ili infarkt možda i ranije. Naprosto ne brijemo morbidno, nije nam u naravi. Ovakvi nekakvi događaji mogu te uputiti na razmišljanja o smrti- ali automatski, protutežom koja je valjda adaptivna: o otporu istoj toj smrti; o životu.
Svaka moja misao o (njegovoj) smrti postajala je gotovo odmah- misao o životu.

Čak i kad sam razmišljala na način "o nedragoj činjenici da se mora dalje", "o ovom što isključivo zbog klinaca moram", kad sam si jedini smisao nalazila u gomilama pretjerano pedantno popeglane robe ili u pribavljanju hrane od kojih će dečkima rasti mišići. Postojalo je vrijeme kad me njegova smrt ozbiljno izazivala na to da o životu mislim pozitivno; pa opet, i tad sam mislila o životu, a ne o smrti.

Voljela bih da sam imala priliku i pravo u ovim godinama pisati fashion blog, blog o obitelji, o kolačima.
No, ispod mojih prstiju proticala je i tama, i sluz, i ružnoća činjenice da život katkad zna biti surov, brutalan i gadan.
I oni koji me znaju osobito su se nad time rastužili, znajući da mi ljepše stoji "malo ludila" iz Đoletovog "Ringišpila", da sam majstorica gega, skeča pa i nakaradice- "cura se samo želi dobro zabavit'" i slične zajebancije.
Ali iz nekog razloga (a mislim da o razlozima mi ljudi suštinski možemo samo nagađati), dogodilo se ovako.

Prva lekcija iz ove priče mi je bila ta da doista nije sve predvidivo niti onako kako mi očekujemo i "posložimo".
Uvijek sam imala potrebu svoj život kontrolirati- da, da, možemo se i zezati i šaliti i biti lude i budaletine- ali postoji onda jedan sloj gdje su stvari ozbiljne i ja sam tu prilično pedantna i kontrol-frik.
Međutim, ne. Zajebi priču. Jer, ovdje se ništa predvidjeti ni "misliti svojom glavom" nije moglo da bi se ovo znalo.
(Naprotiv: u ovoj je priči bilo, uz ljubav i sviđanje, baš i : mišljenja svojom glavom. Baš i ono: da mi se ne dogodi kao kad sam bila mlada, nadobudna i samo mi je bilo bitno da oboje slušamo romantičnu glazbu, da je dvometraš i da nam je zabavno... Ovo je trebala biti drugačija priča, gdje se uvažavaju i godine, i Like, i nesavršenosti života; gdje se za sreću, mir i dobro kani okopavati baščica, gdje se ne ispravlja što on baš i nije od senzacija i spektakla... Samo pametno, mirno, sretno, ... I doista je tako djelovalo, ali svaka njegova riječ, postupak, pa čak i biografija govorili su u prilog tome.
Pa eto, nije bilo tako.
I ispalo je još tisuću puta gluplje, nego da je najgluplja budala slijepa na kozji put zalutala).
A eto i pametno se pokušalo. Pametno, pošteno, savitljivo i ne "uprđeno samo po svom", i ne zatrovano nekakvim glupim primjerima dekadentnog, zabludjelog vremena ili grada.
----------------------------------------------

Nego, mi ljudi volimo maštati o tome "što je još potrebno za sreću".
Živimo u takvom vremenu kad su oko nas raznorazni ekrani.

S jednog ti obećavaju - da li korporacije ili neki insta puppeti u njihovo ime- da stvari postaju sretne i odlične kad:
- otkriješ novu generaciju uređaja za ultraglatke noge pomoću tih i tih zraka
- zubi postanju bjelji uz pomoć ovih trakica
- postaneš vitka manekenka uz pomoć tih i tih trikova, sprava ili tajca od kojih se topi salo preko vadžajne
- u tom i tom vozilu prijeđeš nekakav nafurani most i čuje se "aaah, das is auto" ili nešto tako
- nabiješ umjetnu biljku iz Ikee i staviš sve pizdarije u nekakav točno takav s pretincima ladičar
- apliciraš kremu uz koju ćeš automatski biti mlađa
- kupiš neki mikser koji sve to sam istrajba i ne moraš ga ni prati a ujedno i pere prozore i pjeva "Pjevaj mi pjevaj sokole šalaj sokole"

......i to je dio marketinga, nismo mi tog svjesni toliko.

Dio marketinga, kojeg smo još manje svjesni, su i filmovi, pjesme, knjige i sve ono divno i ljudsko na što se lako nakačimo.
Ne kažem da tu nema istine.
Ali ima i pretjerivanja, privida i iluzije.
Pa kroz gorenavedeno mi mislimo da je ono što nam za sreću treba:
- taj netko poseban uz kojeg prestaju razni problemi života
- uz kojeg više nema tih čudnih susreta samog sebe sa sobom, kad samoća ružno zvuči
- ta neka koja će svojom rukom: pozlatit, taknit, izličit, shvatit, sva patnja i bol života mog će proć
- taj neki - lepi grome moj tlo će pod nama da puca, srce u srcu će da kuca

I svi smo pomalo u nekoj iluziji o tome da druga osoba donosi sreću.
Da odnos donosi sreću.
Pazi! Ne početni ushit i onaj šub, par sati te radi i koks, kamoli ne kompleksniji sustav kao što je ljudsko biće.
Na osjećaju šusa u glavu- ne računa se predugo!
I što imaš?
Imaš to da si dobio- odnos. Nisi dobio sreću, ljubav, anestetik. ODNOS- a to znači da opet imamo: život, s dobrim i lošim, ali udvoje. I to "udvoje" zna biti pipkavo, jer uopće ne znači samo i isključivo olakšavanje života; o, naprotiv.

I onda dobijemo... Te silne frajere (ja ih prebrojati ne mogu, a odjebala sam mnoge i mnogooooo- a nemam ni sisa ni guzica, AMA GRAMA NEMAM TOGA) koji zivkaju po hotelskim sobama...
Te depresivne supruge koje "ne znaju zašto su se rodile"
Raskide, razvode, ili pak čamotinje u braku jer je lakše tako nego:
dići kredit i imati svojih makar 20 kvadrata
suočiti se s ružnoćom samoće i opasnostima neovisnosti
uzeti jebemu mater tu peglu i naučiti skuhati tri jela
da familija priča da šnjom nešto nije kako triba

.............
Sve u svemu, teško sranje.
A mora li tako?
Ima li neki recept da stvari budu dobre, jebemu mater, dobre, ništa perfetto, ništa ludilo mozga, eto dobre.
A da nije da svako jutro moraš jebat mater životu što si tu di si a bio bi drugdje?

Sigurno da ima.
----------------------------------

No, i tu su stvari zajebane i ja vam dolazim do zaključka da nema puno Višeg Smisla, nego da živimo svi manje-više tako kako možemo, kako nam je trenutno dostupno, kako nam se čini najveće dobro ili pak najmanje zlo...
I da smo svi manje-više govnovalji.

Jer što god napravio, bio i djeluje ti da imaš...
Tko to može znati?

Opet, moramo vjerovati da ima smisla i da je sve OK i da bolje dolazi.
Sad zamisli da na svadbi vlastitog nećaka, svjestan da je život ponekad odvratan, umjesto da plešeš, pođeš u WC plakati zbog mogućnosti da: se zabije u auto i pogine u tunelu, dobije rak, ta cura ga ostavi, rodi im se dijete s teškom fizičkom manom....
A nećeš, nećeš tako brijati.
Veselit ćeš se u tom trenutku.

I to imamo. Imamo trenutke kad nam se čini da sve ima smisla, da je pod kontrolom, da je apsolutno, da je ispravno...
U sljedećem trenutku nas možda pogodi munja, na put krene neki ugrušak i sjebe nas plućnom embolijom, dragi nam se objesi, ili već nešto.
Što se, dakako, neće dogoditi nama. Nego nekima drugima.
Jer mi smo ispravni, OK, ne prizivamo crne misli, jer mi smo uostalom zaslužili bolje, jer mi imamo "la vita e bella" na noćnom ormariću.

Kako god, nemamo ništa, ništa ne znamo i jedino što nam preostaje je : svaki trenutak osjetiti, a u svakom sretnom uživati.
I računati s time da u moru kaosa, nepredvidivog i čudnog kaosa... Kao što nas zakače pizdarije, mogu nas zakačiti i nenadane sreće.
Sreće bez garancije.
Ali kad nas zakače... Nek nam ne promaknu, i nek ih ne doživimo kao garantirane.
Uistinu uživajmo u svakoj ljepoti koja nam pripadne, a najviše u svemu što je međuljudska ljubav, interakcija, prijateljstvo, dodir ili pogled u stilu "što je ovo sve skupa?" u kojem osjećaš da nisi sam.
Imamo trenutke, dragi moji.
Mi smo govnovalji s trenutcima, nema tu velike priče, cilja ni mota.