Čovječe, kakav blog!

Dijelim s vama osjećaj gubitka i on je neizbježan. Dogodio se gubitak, prema tome osjećaj gubitka je prikladan.
U emotivnim odnosima, to nije "oh, shit" ili "a jebiga". Svaka takva priča pokreće unutarnju dramu, bol, određena pitanja među kojima su i "što je još moglo biti?"

U tim "što je još moglo biti", pridjevamo toj otetoj nam budućnosti najljepše epitete i mogućnosti, možda pomalo idealiziramo i te koje smo izgubili, s mrtvima se uvijek događa određena apoteoza (vjerujte mi, da sutra umremo Vi ili ja, o nama bi se počelo pričati kao o onima koji su IPAK bili... pa eto, bar zera bolji nego što govore o nama danas :)
Pritom, ljudsko je prokletstvo da nisu svjesni BAŠ TOLIKO, dok ne izgube, onog što su imali.

Komotno je moja baka mogla peći kruh svako jutro u pet, raditi najljepše đul-pite o kojima se i danas priča, imati bašču punu najljepšeg cvijeća... I ne čuti, ajmo biti iskreni, ne čuti nijedno "hvala" ili "bravo"- ali krenulo se o tome naricati kad je poginula s 51om godinom (zanimljivo, i moj svekar je živio 51- a moja Lovorka tvrdi da joj je vidovnjak rekao da će živjeti 51... čisto digresija i nedajbože, ali ta 51 mi čudno zvuči otkad se poklopilo nekoliko priča. Priželjkujem si koju duže, čisto da djeca stanu na noge, da se osvjedočim da sam im bitna kao r u Marlboro za opstanak).

I mogao mi se Ita podrazumijevati, mogao me čak i živcirati, mogla sam piti kave s njim i pitati se jesam li moooožda ipak trebala bolje nego njega- sve je to moglo (ne kažem da je bilo!), ali sad kad je tako konačno ODUZETA MOGUĆNOST, ja ne samo da bih ne znam što dala za to da ga vidim, ma evo samo da prođe ovdje... Nego sam u stanju bila čitati knjige o afterlifeu ne bih li (majmunolika i samo čovjek, teški smo mi majmuni blokirani koji niti vide niti što znaju... jebo naše obrazovanje, pamet i sve kad smo PO FORMI naprosto još uvijek dlakavi majmuni...) spoznala kojim procesom, putem ili načinom bismo mi IPAK NEKAKO mogli naći se opet.

I bit ću iskrena: ne vjerujem da postoji osnova za toliku čežnju od koje pregara um i srce, u relevantnim aspektima naše priče, ličnosti ili ičega. Smrt je ta koja je udarila pečat neizrecive čežnje, boli, sudbinskoga. Mogao je Ita tu sjediti još desetljećima sa mnom a da takvu divljačku ljubav, bol ili uopće intenzitet... Ne osjetim.
Ali smrt...
Smrt je učinila tu priču takvom da postane sudbinska; konačna; da postane tabu razmišljati o ikom drugom poslije; da ispuni um idejom da "tko zna, možda me doista i čeka gore", SMRT ga je učinila besmrtnim u meni, zbog SMRTI (nikad dok je bio živ) kad zasvira neka pjesma pomislim "o jebote šalje li to tvoja duša",
pri čemu bih voljela napomenuti da sam ja po svojoj strukturi prilično prizemljena, pa i prizemna u negativnom smislu, prilični realist, koji maštati katkad, kao u Bebekovoj "netko TAJNO sluša Bijelo dugme, pjesme ljubavne", možda i voli ali maštarije negdje i prezire (lička bukva).

Smrt, gospodine M. Ne kažem da život nije bio vrijedan, da ta ljubav nije imala smisla, ljepotu i vrijednost. Ali postoji jedna nota koju Ita prema meni ne osjeća; niti Vaša žena prema vama: naime, mi smo ti koji smo "ostali", koji smo doživjeli izgubiti ih- ali ne samo biografski već i emotivno.
Smrt donosi očaj koji nema alternativu, nema rješenje, pojačava intenzitet svega.
Uzmimo da postoji XY kojeg sam odjebala kao nikad nikog i ne želim s njim ništa; on IPAK ima nekakvu šansu uvjeriti me ili razuvjeriti; ima šansu ako ništa prebiti me, odvući u podrum i držati me nedajbože kao Natašu Kampuš, ima šansu vrebati me iz grma, silovati me, istući, ili me naprosto mrziti, stalkati me... Ali da sam mrtva, a on me voli? O, to je gubitak kojeg ništa ne poravnava, tu pada u vodu i Teorija kognitivne disonance, tu ni Glasser nema što.
Dolazimo u stupanj očaja i intenziteta kojem je jedino razrješenje prihvatiti GUBITAK kao rupu u prsima kojoj lijeka nema; ili je pokušavati krpati vjerovanjima, željama.

Nekog živog voliš, a onda ti kažu: "on/a je sad sjećanje!" Koje jebeno sjećanje, gdje da zagrlim sjećanje, da li da vodim ljubav sa sjećanjem, o čemu pričaš? Pa onda one teorije o tome da u Raju nema ljubavi na taj način, ma ej šta nema, vrati mi! Vrati mi ono, nećemo jebeno biti kugle svjetlosti, o čemu ti to pričaš, neću to!

Emotivni gubitak čovjeka tjera, ma kako čvrsto na nogama umio i bio, na put iracionalnog, pretjeranog i "duhovnog" koje je uvijek pomalo ludo (zamislite, zapravo, što činimo nedjeljom na Misi- molimo majku-djevicu da nas sačuva i spasi pri čemu je vidjeli nikad nismo... pa opet, nećemo prevesti u ludilo, već u vjeru. Jer majmunskom malom čovjeku toliko je malo spoznaje dano, da i moramo biti vjerujući "homo" puno više nego "homo sapiens", da bi uopće išta imalo smisla... I nemamo se čega stidjeti ni u vjeri, ni u nadi. I ja ne volim onu "nada je kurva", i uvijek kažem: "nada je majka"- moja mama se, naime, zove Nada :)

-----------------------------------

Dragi prijatelju, u kući na moru koju ste cijeli život s njom pošteno sticali da biste starost zajedno dočekali, prišuljat će vam se ne ona. Ne ona, u novoj ljetnoj haljini, s nečim već što ste kod nje voljeli, bili to bucmasti obrazi, nježne ruke, tanak vrat ili šaputav glas- kakva god da je bila u svojoj ženskoj tjelesnoj dražesti, u svojoj naravi i načinima.
Prišuljat će vam se miks pitanja "zašto", "zašto tako rano".
Možda se nađete u ideji da tu bol može zakrpati - boca vina, neka mlađa, neka druga ili Hare Krišna Hare Rama.
Ne znam kamo ćete s time. Možda umijete vješto.
Možda ćete vještije za godinu dana nego danas.
I mučit će vas, kao i mene, što doslovno OPIPATI možete zid preko kojeg spoznaja DALJE NE MOŽE. "Dalje ne ide", kao onaj glas na ruletu.
Podjebljiv je to glasić, zadirkuje.
Dano nam je ŽELJETI znati a NE MOĆI znati.

Toliko je teorija o tome, u neke je bolje ne ulaziti jer su totalni SF, shiza, just don't. Dan nam je slab procesor, dano nam je shvaćati ovo u čemu smo. Sve preko toga- "Bogu u ruke", jer čovjek to shvatiti NE MOŽE- zato i nije Bog.
------------------------------------------

Ostaje bol.
Ali ostaje i život.

U Gospiću postoji Školska knjiga, i meni je ta zgrada izuzetno romantična.
U biti, Gospić je kao takav, obratite li pažnju, izuzetno sladak i šarmantan grad, koji umije biti kulisa za štošta lijepo.
Ja jako volim Gospić, voljela bih se snaći i naći u poziciji da mogu baš u Gospiću.

Ali pazi sad.
Tu je ta Školska knjiga, i iz nekog čudnog razloga mene tu uvijek ulovi isti osjećaj: Nije neka lokacija, je li, sad ono, da su Maldivi, ali meni gospićka ŠK budi strahovitu čežnju...
Koju? Nepogrešivo uvijek istu.
Da sam ja sad tu dotjerana i lijepa, i šetam, i da se tu pojavi Ita i osmjehne mi se.

Ne znam zašto, jer nismo imali neka specifična iskustva s tom zgradom, čak i u to kratko vremena bilo je određenih mjesta koje bih mogla nazvati "našima", ne i ovo... Pa eto, nešto učini da pred gospićkom Školskom knjigom osjećam da je apsolutno promašeno, fulano, bačeno u vjetar sve ono žensko koje sam bila, i mogla biti.

Jučer sam imala rajski dan na izvoru rijeke Like sa sinovima. Bilo je divno, pjevali smo pjesmu o bebi koja jede gumbiće a ne smije, prskali smo se pištoljima na vodu, pili sokove, jeli kroasane... I bilo je divno. Nisam se osjećala loše.

No, kad god prođem pored te zgrade, gospićke ŠK pazi, prelomi me u prsima i najradije bih vlastitu dušu bacila u istu tu divnu rijeku, jer osjećam da je toliko nepravedno, da sam tako malo željela, i da ništa, apsolutno ništa ne mogu učiniti da popravim konačnost, okrutnost i odvratnost činjenice: mog Ite nema ovdje.
A to što je on sad moje sjećanje, s tim mogu jedino mučiti se.
Trebao mi je za još. Željela sam ga za još.
Točno onaj glas, trepavice, visinu i ramena- koje mi je možda upravo Smrt učinila toliko odvratno nezamjenjivima, da Vam, dragi prijatelju, garantiram-
svaki put kad prođem pored te zgrade, nevidljivo ali zaista, iz mene klizne komadić srca.

Ono što je i za Vas i za mene dobro: živi se i s preostalim. Pretekne dovoljno da kuca.
Ima li nešto poslije? Voljela bih vjerovati da svaka ljubav ima ideju, svaka bol svoje razrješenje, i da postoji Netko tko sve obešteti. Pretežno se ne bavim maštanjima, mi Ličanke smo malo zaprđene.
Ponekad se naljutim, ponekad kupim ekstremno neženstvene tenisice jer "ionako nije važno".

Zasad sam u toj fazi, da pretežno nije važno, jer nema Ite, ništa što je na taj način ljubavno.
Služim život kao vojnik na straži, nije to neki nenasmijani vojnik, ali nije ni žena.
Mislim da je to dio koji je otišao s njim.
Postoji mogućnost da je i Vama s njom otišlo nešto, što se može vratiti, ne mora se vratiti, možda su to neka godišnja doba.

Ita i ja smo dijelili ljubav prema Željku Bebeku. Nismo imali puno zajedničkog u sviđanjima, ali Bebek je bio "naš". (S prvim mužem - Rade Šerbedžija). Link