Čovječe, kakav blog!

- otvaranje je bilo odvratno, jezivo i ako nastavimo biti "moderni" i relativizirati ama baš sve pod parolom "umetnost je ono što ne razumeš", naći ćemo se (a već i jesmo) u takvoj odvratnoj pogubljenosti koju jedino iskupiti može ideja da se radi o oslobođenju od ama baš svega
(blaženom ludilu, ništavilu i anarhiji koja stremi uništenju, poništavanju i nuli).

Gade mi se takve pizdarije, odvratni su mi performansi tipa Marine Abramović, smatram da postoje dva spola.
I ne, pritom nisam ni neuka, ni nenačitana, niti klečim, niti sam svetica.

Obožavam sve što "drma", "trese", poziva na razmišljanje, pa neka i šokira.
Ali postoji jedan moment u kojem osjetiš da je mučno, bolesno, pogrešno i gadno.
Nisam meritorna da kažem koji je to točno trenutak, ali za mene ovakve pizdarije spadaju u tu kategoriju.

"Ludama je milo, ostale je stid".
Ne, nije bilo cool, avangardno ni provokativno na artistički način.
Bilo je jadno, a još jadnije je što se pokušalo provući pod afirmiranje vrijednosti kao što je tolerancija.
U toj količini tolerancije i jest problem.

Postalo je normalno, donekle i ozakonjeno, biti lopina u Hrvatskoj;
zlostavljač;
manijak;
potkapacitiran ali pozicioniran;
sve je postalo legitimno, i u tom se izgubila poanta kvalitete, truda.
U toj sveopćoj toleranciji apsolutno svega, više nismo u stanju uvjeriti učenike da ima svrhe i smisla učiti, truditi se,
ženama je ideal postao bogato se udati,
kvalitete se preziru i izvrgavaju ruglu,
sve je to "nazadno", "slabićki", "hahaha, primitivno!"

I evo nas tu gdje jesmo, u eri "modernih, naprednih i tolerantnih" ljudi, na bensedinima, antidepresivima, s paščadi pod nogama, s dvjesto kila, koks tu i tamo da me digne, evo nas iskešenih u grimase koje veze s osmjehom i srećom nemaju, evo nas odvratnih i gadnih jer "smijemo, zašto ne bismo?",
besramnih,
obesmišljenih,
prolupalih,
pijanaca,
drolja s tri abortusa i četiri pokušaja suicida,
evo nas prljavih, poganih, gnjilih i nesretnih

ali...
nismo nazadni i razumijemo umjetnost, čuj ipak je to Svijet.

"Baronov bal, na blistave prozore nasrću leptiri glupi
i davno nije upitno to da li bi dušu prodao tko,
odavno postoji jedino strah- da l' bi vrag da je kupi?"