Čovječe, kakav blog!

Večeras sam kratko otišla do groblja.
Jutros sam mu odnijela plavo cvijeće, a sad sam samo imala neku potrebu otići na minutu pri povratku iz dućana.
Jako ugodna i lijepa večer, nešto što bi svakako normalno bilo provesti u šetnji s njim, bilo je i takvih večeri, i meni su bile sasvim dovoljno inspirativne i sretne (da ne otvaram opet onu o tome da je- no shit Sherlock- depresija gadna stvar... da se ne vrtimo u tome koliko je on izdao, a koliko je ipak izdan... nije više ni važno).

Prije uspona do njegovog groba, treba proći onu malu kućicu gdje je posljednji ispraćaj (ne znam kako se zove to). Pogled mi je zastao na onim crnim metalnim kolicima. Na tome je bio Itin sanduk, i Ita je bio unutra, srećom nisu ga otvarali, to mi je nešto najgluplje, kad mrtve ljude pokazuju... Na tome je bio njegov sanduk, i sad tamo stoji prazan, u međuvremenu su i drugi sanduci stajali na tome, još će ih biti.

U suštini, svi ćemo tamo. Gledajući par sekundi taj sanduk, kroz glavu mi je prošlo: ali SVI, Barbara, i ti, i svi koji su ti dragi, i nedragi, baš svi ćemo jednom proći tom istom stazom, da li u vječnost, ništavilo, kako god... Svi smo u istom košu, i nije Ita nikakav vanzemaljac u svemu tome... I kad razmisliš, što je koja godina ili desetljeće, ali onako baš iskreno kad gledaš tu rijeku života... Svi ćemo tamo, i to ne za neku veliku vječnost, relativno brzo, svi smo u tome isti i jedno.
Osjetila sam danas prvi put nekakvu pomirenost sa svime time, ali ne onu depresivnu, pedersku.
Nego nešto u stilu "to tako ide", ili "tako je kako je", ne znam možda najbolje opisati osjećaj.
Nekakvo shvaćanje da je sve onako kako valjda mora biti; da Ita nije drugačiji ni drugo od mene, tebe, svih nas živih- suštinski, dijeli nas samo neko vrijeme, taj "trenutak" u kojem i mi odosmo- točno tamo.

Otišla sam samo nabrzinu jer sam doma ostavila nešto na peći (a u dućan skoknula po nešto što mi je falilo);
cmoknula njegov mramor (mislim da to sad činim više prijateljski i bratski, nego ikako drugačije)
i lakog koraka odjurila u auto, ne osjećajući težinu ni tragičnost u koracima.

Kako sam sjela u auto, slušajte što je zasviralo- kunem se svime. Znam, znam, slučajnost... Ako takvo što postoji.
Pa opet, zasvirala je ova, i legla je. Ni minutu do moje kuće, slušala sam je, vozila ekstremno polako i Ivici "Iti" konačno bila u stanju poslati jednu iskrenu pusu, bez zamjerki, bez ljutnje, bez osjećaja da je trebalo drugačije, prvi put dosad tako čisto, prosto i lako.

Link

Hvala Svemiru što je svirala baš ta. Sve manje vjerujem u slučajnosti, u loše namjere i u nesreće.
Sve više shvaćam: nema se tu što, nema se kad, treba biti.