Čovječe, kakav blog!

Ne bih o svom mužu govorila na taj način.
Bio je depresivan, i vjerujem da se tu radi o poremećenoj kemiji mozga, bilo je tu i promjena zbog alkoholizma (nisam pravovremeno uočila- da jesam ne bih imala s njim ništa jer nisam nimalo optimistična po pitanju te ovisnosti i nisam jednom čula "sve nekako, samo nemoj s alkoholičarom", od žena koje su imale iskustva s tim). U svakom slučaju, nisam dovoljno uočila ništa od njegovih problema, jer je bio tip "tko sam što sam" na van.
S okolinom je imao površne odnose- evo dođi u Perušić i pitaj za Itu: svi će ti reći potpuno istu stvar: "svi smo za njega znali, bio je godinama i pročelnik, poznavao ga nije nitko".
Imao je- a ja sad kužim da u funkciji opstanka s tim svojim problemima- savršeno uglađenu i simpatičnu spiku na van.
Sa svima potpuno ista spika:
"ima li kiše, imal' sniga, kako je, kako sijeno, ............" doslovno generički, kao AI.
Bilo mi je to malo neobično, možda bih vrlo brzo nekog kurca i skužila, ali mislila sam za koješta "takav je tip".

Tom čovjeku je dano sve. Ali sve. Od toga da je rođen u najljepšem mjesecu godine, u najvećoj kući u mjestu, roditelji intelektualci, on savršenog tijela 190/90, degutantno je pa neću govoriti kolika je to batina u gaćama bila (da se preplašiš), čekalo ga mjesto pročelnika u Perušiću zbog zasluga pokojnog oca, u 48oj dobije živo i zdravo dijete, i ne kažem da sam loto premija ali po nekim parametrima reklo bi se da jest malo netipično i neobično da netko tih godina, obrazovanja, imovinskog statusa itd. dođe živjeti u Perušić i planira kopati bašču. Možda što je bitnije, zavoljela sam ga. Mislim da je imao doslovno sve što je jedan čovjek poželjeti mogao.
Most se pruži gdje Ita Bašić stane.
Ali s jednim velikim "ali", da on to u mozgu ne slaže na način zahvalnosti životu, svjesnosti, s jednom megalomanijom u kojoj on ipak zaslužuje više, a i s krhkošću u kojoj shvaća da nije baš kalibar svoga oca, i da je malošto njegova osobna zasluga.
Bila je to neka petlja u glavi, u kojoj se miješala i grandomanija, i osjećaj bezvrijednosti; i arogancija i bijeg od svih; i bijeg od sebe u alkohol kojeg ja nabrajam u vrh razloga njegovog preranog kraja.

Nisam sasvim sigurna je li njegova bolest, bolest unutar depresije, bila određena nezahvalnost životu.
Pošto mi se, kao uostalom nikome, nije povjeravao, ostala mi je enigma što se zapravo događalo u njegovom unutarnjem svijetu. Što reći o našoj prisnosti, ako sam sasvim slučajno, plaćajući neki račun, ŠEST MJESECI POSLIJE SPROVODA, saznala da je radio na tom i tom radnom mjestu (meni je svaki dan za ručkom do detalja opisivao što je tog dana radio na nekom "glavnom").
Bio je neiskren, i meni će ostati povelika enigma je li na onaj svijet otišao nesretan, nezadovoljan, ljutit, naprosto bolestan, je li to učinio svjesno, u deliriju, je li odmoglo to s tim lijekovima od kojih je jedan čudan i s neobičnim nuspojavama, je li problem bio ..........
Je li otišao znajući da je voljen.
Je li otišao da je volio.
Je li otišao sa idejom da će nam bez njega biti bolje.
Je li otišao s nekom krivnjom, grizodušjem.
Je li otišao da mu bude bolje bez svih nas debila.
Je li .....

Tko to može znati.
Ono što je sigurno: imao je puno toga, za čime evo i ja osobno žalim i zavidim. Guzice bih dala da mi se vrata u smislu karijere otvaraju lako kao njemu. Mnogi bi ljudi dali sve da u tim godinama imaju tijelo kao dečko s naslovnice (znači, pločice, karina tolika da se plaća carina). Da imaju komadić zelenog raja.
Živo i zdravo dijete u tim godinama, jebote iz prve smo ga napravili, tvrdio je da mu samo beba za sreću fali.
Evo, i sin (nije to njemu zanemariv faktor, jebi ti to, Ličanin).

Ne znam iskreno što je još trebalo. Ako se ubio jer nije bilo bolje od ovog što smo mogli imati, onda jebiga, i nije bio za život.
Sklona sam vjerovati da je naprosto bio bolestan i da je traženje racionalnog odgovora u iracionalnom programu nebalansiranog mozga, prilično sviranje kurcu.

Moje je bilo da ga volim, i jesam, na sve načine na koje sam znala, osjećala i mogla.
Nije bilo ni malo, ni neiskreno, a ako je trebalo biti savršenije- Bog nek prosti, zato je Bog.
Voljela sam ga i to je bilo moje, i bilo je pošteno i pravo, ma koliko kratko trajalo i ma što s njegove strane da je bilo (ili nije).
Dalje od toga nemam što.