Čovječe, kakav blog!

U razgovorima s nekoliko ljudi od vas, dotaknemo se nekih životnih stvari koje me navedu na razmišljanje. Ti mene, ja tebe- to je možda najljepše kod pisanja, najljepša kvaliteta te vrste interakcije. Jedan dragi prijatelj povjerio mi je da se osjeća krivim što neke stvari nije činio bolje, pa bi možda ispale bolje (u njegovoj priči, drugačijoj od moje, ali iste po onom osjećaju nepovratno izgubljenog).

Kaže Balašević- "nisam te nikad čuvao, nisam te nikada mazio, pazio, tvoju sam ljubav gazio, svemu smišljao broj".
I možda ti se čini da je bilo tako- jer uvijena je u aureol Zauvijek Otišle, one koja više nije s tobom, koja je nostalgično i tragično i pretužno Tamo Negdje, i tebi ostaje samo ljudskost koja je limitirana.
Takav osjećaj imala sam i ja, opere me i sad, ali želim ti pomoći jednom stvarnošću o stvarima.

U TRENUTKU KAD JE ONA MRTVA, A TI SI ŽIV- GUBIŠ REALNOST I STVARI TU VIŠE NISU FER, a zašto?
Zato jer njoj, kao mrtvoj, sve opraštaš, otpuštaš, sve bi dao da je još jednom vidiš, njene greške i grijehe lako zaboraviš jer pobogu što zamjeriti njoj koju spuštaju u grob...
I sebi zamjeraš sve- jer sigurno si mogao bolje, mogao si one subote ne zaspati nego je izvesti na piće, mogao si kupiti veći buket za Valentinovo, mogao si doma ne šetati u razvučenim majicama, mogao si joj više lijepih stihova posvećivati, pa i napisati... I sad ne možeš ništa više, pa ti je mrsko sve što je propušteno a moglo se.

No, moraš znati: da bismo baratali s pravednošću i realnim, moramo govoriti U ISTIM KATEGORIJAMA.
Dakle, ili o tebi kao živom i njoj kao onoj dok je bila živa.
Ili o njoj kao mrtvoj i tebi kao onom koji će biti mrtav.
Na ovaj način, ti pričaš o njoj koja je riješena svake zamjerke i ljudskog limita, i o sebi koji bi sad najradije da si bio nadčovjek a kamoli si oprostio ljudska ograničenja.

-------------------------------------------------
Znaš onaj osjećaj, rekao bi Matoš- "gotov, da ti predam ŽIVOT kao žrtvu".
Bože, u tim trenucima kad ti bol pomuti razum, ... A ne prestaje to u trenutku, to se tek krene raspetljavati...
Kriv si za sve.

Jer nisi bio anđeo, a on(a) sad jest.
Istina je da naši mrtvi nisu bili anđeli, već samo ljudi.
Istina je da bismo, i da sad ustanu iz groba, opet bili samo ljudi, jer nam u ovom obliku NIJE DANO i NIJE MOGUĆE biti anđeli.
--------------------------------------------------

Imala sam jedan period kad sam si spočitavala baš svako nesavršenstvo.
Kad si nisam davala kao olakšavajuću okolnost baš ništa- ni što sam osim njega imala djecu, od čega jedno nedonošče.
Kad sam zaboravljala i poništavala sav svoj trud, kad se nekako nisam sjećala da sam ja tom čovjeku i masirala noge uljima, i došla živjeti u Perušić-Pičkovac, kad sam zaboravljala iako me pekla i ranu od carskog reza, i da sam izgledala kao metak (i sto tisuća puta bolje i njegovanije nego sad, par dana nakon hitnog carskog reza, IZ POŠTOVANJA prema tome da će on doći u rodilište po mene. Ništa mi nije bilo teško, savijala sam se brijati noge, izvlačila eyeliner, kao da sam bila na spa tretmanu a ne u rodilištu napumpavana lijekovima zbog preeklampsije).

Sve se činilo "kao da nije bilo ništa", a ostalo je samo sve ono što nisam.
Pa sam si spočitavala svaki put što mu nisam rekla nešto više i ljepše,
ili što nisam zadržala neko mišljenje za sebe,
ili što nisam pravovremenije mislila o kilaži,
što nisam bila crnka ako je on volio crnke,
što nisam blagovremeno kopala po ladicama pa našla istine o njegovom zdravstvenom stanju,
što nisam UNAJMILA DETEKTIVA,
što nisam par godina ranije napravila SILIKONE,
što sam previše brijala na djecu (?)...

I kajala sam se što nisam bila porno-diva s crnom kosom do guzice, saplitala se o vlastite silikonske sise, djecu pustila u tri pičke materine, KAJALA SAM SE ČOVJEČE,
što nisam istovremeno bila najseksi pička svih vremena, kopačica bašče a po mogućnosti uzela i kokoši da ga udobrovoljim, što mu nisam titrala jaja, što sam imala išta reći osim "TAKO JE MATANE",
kajala sam se,
prezirala sam,
što nisam bila prava tradicionalna ženica a ujedno i kurva sa štajge, što nisam odjednom rodila trojke a ne jedno, što nisam uza sve dobila na lotu pa ga vodala jahtama
pa se ne bi ubio
i bio bi živ
i mogla sam
i sigurno sam mogla SVAŠTA i NEŠTO i mogla sam SVE.
...

...............................................
Istina je da sam mogla što sam mogla.
Istina je da je mogao što je mogao, i kad bismo na vagu stavljali što je ŽIVI Ita napravio za ŽIVU Barbaru- svatko bi mi rekao "ženo, koja je tebi pička materina? Imaš li samopoštovanja?"
Mislim da bi doslovno to rekla i njegova mati koja ga je kao božanstvo voljela.
Da bi mu ćaća lupio jednu preko labrnje.

I iskreno?
Ne bih se ja to pitala, nisam ja tako ni trpna ni biblijska žena.
Ali smrt... Prizor njega nepomičnog, trajno bez mogućnosti da se išta za njega učini...
Stavio nas je u pozicije u kojima sebe gledam kao nedostatnu ženu, a njega kao Vječnog I Tragično Izgubljenog ....ma ne ni muškarca, ta smrt daje krila anđela svakom.
Daješ im to, svima. Obavije te neka strašna samilost.
"Gotov, da ti predam život kao žrtvu"- i Matoša je ošamutilo, a vrlo je pribran tip.

Želim ti reći: nisi mogao bolje, mogao si onako kako si mogao.
Bivao si umoran, ograničen u spoznaji, bivao si pospan, morao si se i obrijati, i oprati zube, i pojesti ručak.
Povremeno si bio tužan, neinspiriran, dosadan.
A BILA JE I ONA.

Jedina je razlika što si njoj oprostio, kao i ja Iti, i što kad staneš ispred onog kamena teško je išta zamjeriti ikome tko leži ispod toga. A sebi zamjeraš, i predaješ "život kao žrtvu".
Nemoj.
Budi fer.

Kad razmišljaš o vama, razmišljaj ili o oboma kao tragičarima koji umiru (koju godinu razmaka, neka bude i više desetljeća).
Ili o oboma kao živima u prostor-vrijeme dimenziji gdje se, u žrvnju svakodnevice, stvari ne svode na savršenstva i ultimativne nježnosti.
I da sad ustanu iz groba, imali bi mane.
I mi bismo opet prema njima, i s njima, bili (kao i oni prema nama, i s nama)- samo ljudi.

Zajebi priču, nisi mogao bolje. I ne samobičuj se, i ne gubi pravednost i stvarnu sliku.
Barataš s dvije apsolutno različite kategorije i dimenzije, gdje si nju obavio u svetački aureol, zatečen u konačnosti i nespoznatljivosti odlaska.
Gdje oni odu u Svjetlost, a sebi nakalemimo mrak u ideji da je do nas bilo da oni ostanu ovdje.

Jesi li joj trebao strgati cigaretu kad je pripali?
Jesi li joj trebao ribati organsku ciklu?
Jesi li trebao biti vidovit?
Ta su pitanja produkt žalovanja i baratanja s dvije drastično različite kategorije.
Misli o oboma kao mrtvima, ili o oboma kao živima. Nisi kriv što si je nadživio, netko je nekoga morao.

Voli te
B.