Re: Re: (Utjecaj na tuđe živote)

Možda je ipak i narcisoidno to što (si) radimo, kad govorimo o drugim ljudima, vjerujući da smo mi ti koji smo mogli utjecati na ishode tuđih života.

Nisam shvatila jeste li imali djece, ali ako si roditelj, onda možeš zamisliti najlakše na tom primjeru: do koje mjere ti kreiraš njihov život? Da, tvoje je da pružiš, omogućiš, odgajaš, staviš ih ispred sebe- pa i sa svime time možeš dati sve od sebe i nadati se najboljem. Sigurna sam da je mama dečka koji je na maturalcu skočio u prazan bazen i strgao kičmu, bila očajna zbog toga. Sigurna sam da je, kao i većina mama, i kuhala, i peglala, i kupovala tehničke olovke i šestare, i govorila NE BUDI GLUP, PAZI PREKO CESTE, ČUVAJ SE, PAMET U GLAVU...
I da bi svoju kičmu prelomila kad bi to značilo da njen sin može ustati iz kolica. I da je mogla znati, da ga nikad ne bi pustila na maturalac. Ali čak i kod takvih, bezuvjetnih i neupitnih ljubavi i maksimalno iskrenih želja da stvari ispadnu najbolje- mogućnost utjecaja na ishode je limitirana.

Osobno poznam samohranu mamu koja je, na neki već svoj način, doista napravila sve što je znala: bila je sama s tom kćeri, čak se i bavila nekakvim polulopovskim stvarima da namakne više keša, bila je školski PEDAGOG, mala je išla na balet, završila Medicinu, radila kao kirurg glave i vrata. Reklo bi se: alaj ženo, skidam ti kapu do poda jer si joj sve dala i omogućila, u jednom je trenutku njena kćerka bila kirurg na KBC Dubrava, vozila odličan auto, bila u braku s ortopedom, bila mama preslatkog klinca, bila napucana silikonima i živjela fensi život. AJME KAKVA SREĆA ZA MAJKU koja je sigurno, ma uz sve mane i greške, ne jednu noć bdjela nad njenim uzglavljem želeći da ta djevojčica bude sretna i dobro. I USPJELA.
I sad ta susjeda, koja živi sama zbog nesposobnog CZSS Trešnjevka, biva skupljana s ceste, širi se pornić gdje je siluju narkomani i jedan doberman, pijana tetura, povremeno satarom razvaljuje vrata susjedu, nekad gacamo po krvi iz njenog silovanog anusa, nekad je povlačimo da se ne baci s trećeg kata i jebemo mater ovima iz CZSS Trešnjevke u šoku jer smo zamalo s njom pali i poginuli, ista ta uspješno odrasla djevojčica sada ima 40-tak kg i razne bolesti- i to je ista ta njena kći.
Je li njena mama mogla utjecati na to da se ne oda alkoholu, drogama i vezi s Antom Gotovcem, da ne nosi zmije u KBC Dubrava, da šta ja znam šta.
Pa da je i nije voljela, a sigurno jest jer joj je kći, zar joj ne bi bilo lakše i zgodnije imati uberuspješnu kćerku doktoricu, nego dolaziti svako malo taksijem kad ovu skupe Hitna ili Policija.
No, očito postoji limit utjecaja na tuđi život.
I kad ŽELIMO najbolje.
I kad ČINIMO najbolje što možemo.

............................................

Premisa odnosa s odraslim osobama je da one imaju vlastitu svijest i odgovornost.
(Osobno, strašno mi je žao da mi se muž nije otvorio po pitanju svojih nekih zdravstvenih stanja i okolnosti. Ne kažem da bi stvari ispale drastično ili ikako drugačije, ali sigurna sam da je moglo bar nešto dobro izaći iz iskrenosti. Ona kao takva do groteske nije postojala, živio je i umro učahuren u svoju pozu, u privid nekog "idealnog" sebe koji niti je postojao, niti je trebao postojati.)

Premisa UPUŠTANJA u odnos nikad nije protkana slutnjom tragedije i nesreće, čak ni problema, na početku nam se uvijek čini "to je to", i da ulaskom u odnos DOBIVAMO nešto (sreću, zadovoljstvo, sigurnost...)
Istina je da je u svakom paru, pa čak i vrlo zaljubljenom i sretnom, ČAK i ako lišimo te odnose bilokakve problematike- jedan od njih budući udovac ili udovica.
Ali o takvim stvarima ne mislimo, ne idemo za time, i bilo bi morbidno da o tome uopće razmišljamo.

Važno je ne biti morbidan, i da se prepustimo takvim mislima doista ne bismo iz kuće a kamoli u odnose s ljudima ulazili.
Ma ni u kući nisi siguran u vremenu ovakvih potresa.
Moraš osvijestiti: morbidnost koja tebi i meni, situacijski, dolazi u svijest i na um kao ideja, nije zdrava, nije svojstvena ni nama, ni ljudskoj vrsti. Mi smo u ovoj fazi, a koja prolazi, podložni crnom gledanju na ishode.
U normalnim okolnostima, koje nisu tako svježe i aktualno posttraumatske, a tako je bilo i kad si ti počinjao sa svojom ženom, i ja s Itom- nadali smo se dobrim stvarima, sreći.

I sreća je i bila, neko vrijeme. Duže ili kraće, ali ograničeno.
I svima je tako. Čak i oni koji zajedno, više-manje sretni, dočekaju starost- naći će se u mraku i paklu konačnosti, "gotov da ti predam život kao žrtvu", u udovištvu. Jedan od njih dvoje- obavezno (osim ako ne umremo svi skupa ako Putin popizdi i nagazi na gas)...

---------------------------------------------------------
Utjecaj na tuđe živote je limitiran.
Sreća u životu je limitirana.
Život je limitiran.
Čovjek je limitiran.

Bitno je shvatiti u svemu tome (bez da nas obuzme i posve obesmisli život, do mjere da kažemo "jebeš ovu igricu" i pucamo si u glavu)... Biti čovjek ujedno znači ne moći predvidjeti, razočarati se, patiti, oplakivati izgubljeno, kajati se što nisi bolje znao, žaliti za onim što je prošlo, biti očajan zbog tuđih postupaka ili sudbina, biti očajan, biti na koljenima, biti na dnu...

Biti čovjek ujedno znači i dići se i ponovo naći razlog da, makar i unutar svih tih zadanih limita, osjetimo poneki trenutak beskonačnosti, radosti, ljubavi, topline, doma, utjehe.
I dati sve od sebe da ispadne dobro- iako, dugoročno, neće.
Ali živimo za trenutke- i to je sve što možemo.

Voli te
B.

03.08.2024. u 22:10   |   Editirano: 03.08.2024. u 22:13