Čovječe, kakav blog!

SREĆA je sve ono što nas odvaja od osjećaja (spoznaje?) da je sve ovo prolazna, nebitna, kratkotrajna prevara.
Sreća je, stoga, dobra karijera, puno love, dobar izgled, putovanja...

LJUBAV je kad odvajanje od osjećaja (spoznaje?) da je sve ovo sviranje kurcu, doživljavaš s osobom.

Najbliže su istini isposnici, monasi, derviši i slični. Jednom kad osjetiš koliko je sve krhko, i koliko si blizu dna, teško te uvjeriti da si išta osim onog koji trpi, obavlja dužnosti i ispunjava dane nadajući se da će te radnje činiti bar nečiju (u mom slučaju, djeci) sreću. Moju neće, nikada.
Danas sam otišla kratko do Gospića sama pa sam imala priliku popiti kavu. Mislila sam da ću uživati, ali ja nisam mogla gutati tu kavu jer me steglo grlo i oči su mi se napunile suzama koje sam zaustavljala pa me počeo boljeti nos i čelo. Ali nisam plakala, i obavila sam što sam imala obaviti.

5.8. je Snježna Gospa i uvijek sam joj palila svijeću jer je zagovarateljica čuda. Ona mi je nekako najdraža.
Na mostu od Budaka prema Gospiću, plavom, stajala je ptica sa rozim repom i krilima. POJMA NEMAM koja je to, nešto luđe u životu nisam vidjela, pokušat ću guglati.

Sjedeći na kavi vidjela sam ljubavni par- ispred lošeg auta, nekakvu ploču navlače, on je pizdekast a ona debela i građena tako nešto ko ja (frižiderska građa, ona ima još tanje noge, to je valjda lički neki defekt)... Smijali su se kao dva kretena, odlični su i preslatki bili s time. Čuvajte one koje volite, jer to je tako dobar zaklon od besmislenosti svega skupa. Ne brojte im mane. Volite ih pa nek sve ide u pičku materinu, volite ih da vas ne šiba bura besmisla i moranja ovog nečeg što ionako, na kraju, poantu nema.

Samo ljubav. Idem guglati kakva je to ptica s rozim repom i krilima. Puno volim ptice otkad je Ita umro, u njima tražim neki znak, nije da ga nađem ali volim ih. Da mi nema djece nemam pojma što bih. Ovako me svaki taj njihov mali gnjavež drži i održava da preplivam ovo crno u čemu sam se našla. Nije to depresija, to je shvaćanje, izložen mi je um istini, nemam zaklona, nema ničega što bi bila iluzija.
Nitko sam, nemam posla, nemam muža, nemam nikoga- a vraćaju mi se slike njega u mrtvačnici i to me nekad zaledi na par sekundi.
Imam samo sinove. Imam i par dragih ljudi, ali ne računam ih, iako ih cijenim i volim. Ali imam njih dvojicu, njihova sam. Ljudi misle da je teško biti samohrana mama. Ali da nemam njih, ne bih mogla.
Oni daju smisao svemu. Ta dvojica me zaklanjaju od porazne istine o ovoj igri koju možemo zvati i život, osim što uopće nije.

Nikad nisam šmekala Urbana, ali prejebao je igru s ovom novom pjesmom... Toliko je...
"Ogrnem vestu, ususret vjetru
kuću ostavljam za sobom
tada mi zagrljaj sa tobom
zamiriši na rastanak,
kažeš mi da izmišljam."

Izgleda da je ta ptica obična crvenrepka, ali nije, stvarno je bilo baš ružičasto.
Možda je bila neka crvenrepka ali malo drugačija.
Danas mi je teže nego inače, što ne znači da sutra neće biti lakše nego ikad.

Trebam zatrpati um iluzijama, osjećajem da je bitno, da sam potrebna, da se računa.
Zasad me moja dva mala viteza štite od mraka- iako izgleda da ja njih štitim samo. Ne, ne. Obostrano je. Moji vitezovi, što bih bez njih?

Danas bismo mogli umijesiti knedle. A kad dozore naše šljive, a imamo ih ohoho, napravit ću pekmez. Moja mama zna savršeni recept. Mislim da ću nabaviti psa ili dva. Ima ih jako puno neudomljenih po Lici, komunalac nam je jedan od gorih po tom pitanju. Ima i neka udruga Animalika. Ita je uvijek imao šarplaninca, mogla bih i ja.
Šarplaninku, da se zove Gara, pa da debele i garave idemo ona i ja po šumi.
Treba mi osjećaj da nije stao svijet, jer nije, a opet, jedan čitav svijet je umro, i ja nisam spriječila a bila sam blizu.

Ima dana kad se teže hrvam s tim, ima i dana kad je sve lako.
Ne znam do čega je to, kažu "nije pravocrtno". Pa opet, to nije razlog da ne pustim glazbu i ne započnem knedle.
Sve prođe, pa i ovakvi "momenti, lošim vetrom doneti".