Čovječe, kakav blog!

Odgovaram nastavno na komunikaciju s jednim dragim frendom odavde, pa će možda tekst većini biti nejasan- ovo je re:

Postojalo je nekoliko informacija, o Iti, koje su mi ga jako srozale u očima. Zbog kojih sam ga, više za sebe, prestala doživljavati razboritim, časnim i inteligentnim čovjekom (to što je pokojni, mene ne priječi da to kažem... iako je usporedba potpuno neutemeljena i ne uspoređujem Itu s njim, govorim generalno: uzmi povijesnu knjigu i nećeš na poglavlju o Hitleru naći "o mrtvima sve najbolje" nego istinu... Također, duboko sumnjam da će itko kad ja umrem početi govoriti "jao što je ta žena imala sise broj osam"- ako će imati potrebu reći nešto o meni, neka to bude nešto što sam za života doista i bila).
I to se sigurno odrazilo na naš odnos, udaljila sam se od njega emotivno.

Inače sam takva da ne znam odnosno ne želim glumatati. Imam jako dragog starijeg člana obitelji, npr. Odličan je čovjek, obožavam ga. Međutim, u ratu je bio ravno četiri dana. Obožava govoriti o sebi kao o nekakvom velikom ratniku, to mu je glavna tema pogotovo što je stariji. Ja to, recimo, ne mogu slušati i netko bi rekao "nepoštovanje" ali zapravo je poštovanje- onih koji su poginuli za RH. Ja automatski ustajem od stola na svim obiteljskim okupljanjima gdje krene ta serana- ne zato što tog čiču ne poštujem, nego zato što poštujem one koji su doista bili izloženi na ratištima, od kojih nekih nema, nekima fale dijelovi tijela, neki nose traume.

Dakle, nedvojbeno je meni Ita u nekom trenutku postao "a što mi je ovo trebalo", tek njegovom smrću sam saznala koliko je toga bilo još i koliko je tip bio "naheren". Ipak, dogodila se smrt koja ga je, nekako, kao i svakog kad umre, uvila u nostalgiju, sentiment, žaljenje, a možda i pretjerane analize. Da je živ, ne vjerujem da bismo mi nešto predugo ostali zajedno, ne nakon tih nekih saznanja koja su mi ga degradirala. Smatram da je temelj braka međusobno poštovanje- dok god poštujem muškarca on u meni može imati divnu družicu baš u tim terminima "ti muškarac, ja žena", nisam ja tu ništa avangardna, više tradicionalna. Ali kad ga počnem, iz nekog već razloga a on uvijek mora biti značajno velik, smatrati budalom- postanem dosta opora, distancirana, to je činjenica.

Ipak, ne mogu reći da je to doprinjelo njegovom kraju, jer obzirom na trudnoću i dijete trudila sam se samu sebe malo "zaglupiti" i doista sam imala namjeru da budemo okej, da budemo sretni. Neke od tih sumnji prema njemu i određenog razočaranja što sam popušila njegove priče i ne znala dovoljno o njemu- imala sam, ali više u sebi, i nastojala sam o tome ne misliti (imala sam o čemu- rođenje bebe).
Svakako, da nije bilo trudnoće s Itom bih vrlo rano prekinula.
Da je poživio, nisam sigurna da bismo dugo potrajali.

Prema njemu nisam imala to neko poštovanje- jesam ono bazično, ljudsko, ok... Ali saznavši par stvari njegove biografije, "zgadio" mi se. Obzirom na trudnoću i bebu, odlučila sam sve to relativizirati i "napraviti pitu s onim što imamo". Bila sam više fokusirana na djecu, maštala sam o vrtu, poslu, čak i životinjama, bila sam svjesna da sam se zatekla s pogrešnim čovjekom u pogrešnoj priči, ali davala sam sve od sebe da ispadne dobro. Jesam li ga voljela? Jesam.
Ali više kao mati ludu kći.
Poštovanje muškarac mora zaslužiti, a ono je ključno.
Ita je znao da toga kod nas nema, i da sad ustane iz groba jednako tako ga ne bi bilo.

Taj je dio do njega, do toga kako je živio.
Muškarci koji žele iskrenu, snažnu i veliku ljubav trebali bi biti iskreni, snažni i veliki.
Moje je bilo da pokušam, kad smo već tu gdje jesmo, i bez obzira na sve- voljela sam ga na neki način, koji nije bio apsolutan, jer nije mogao biti- njegovim izborom.

Poštovanje je ključna komponenta ljubavi, ovako na duge staze, bar meni. To je ono što me stvara istinski zainteresiranom ženom, nikakav keš i auti. Tko to želi, mora voditi računa o svojim postupcima, ličnosti, kontinuirano i kroz vrijeme. Ali činjenica je da sam, i sa svim saznanjima, dala sve od sebe da idemo naprijed.
On je taj koji je uskratio, i sebi, i nama, i uopće- mogućnost ikakvog napretka.
Osobno, mislim da je bio svjestan da je slabić, i žao mi je da mu život nije dao neku krajnje submisivnu, neinteligentnu, jadnicu koja će ga obožavati time što ima šta pojesti uz njega; ali Ita nije htio takvu ni bilokakvu.

Mirne sam savjesti po pitanju svega- zapravo, objektivno, jedino što se mogu pitati je: kako sam imala volje pokušavati s njim- valjda zbog bebe. U tim pokušajima, bilo je i lijepih emocija, i lijepih pokušaja, ali poštovanja nije bilo jer ga nije moglo biti nakon što sam saznala neke dosta odvratne i pomaknute stvari. Dala sam sve od sebe, ali nisam se dala do kraja jer to nije bilo moguće. U nekoj njegovoj jednadžbi, vjerujem da je i to bila varijabla, ali to je jednostavno tako. Ako desetljećima večeram kremšnite i sendviče, ne mogu se odjednom naći na modnoj reviji i očekivati aplauz.
(U toj varijanti, Ita je od mene čak i dobio metaforičko "ma super tebi to ide, krasna si bucka"- jedino što mu nisam mogla govoriti da je Naomi Campbell).

Dala sam sve od sebe s njim, šteta što je on život potrošio k'o pijan dinare, a ni smrt nije bila osobito časna. Kako vrijeme ide, polako shvaćam da je ta tragedija njegova osobna, i da se od nje treba polako udaljiti.