Čovječe, kakav blog!

Ne znam mora li muškarac poštovati ženu da bi je volio- ne mogu se staviti dokraja u mušku glavu.
Ali sigurna sam, apsolutno, da žena MORA poštovati muškarca da bi ga voljela.
To je jednostavno tako, svatko ima neko opterećenje, jednako kao što žene rađaju, tako i muškarci imaju "teret" snage, ne samo tjelesne. Garantiram da nijedna žena ne može voljeti muškarca kojeg ne poštuje, samo što ovisno o tome kakva je ta žena, neka će te poštovati za više, neka za manje.
Temeljno ljudsko poštovanje nije ta kategorija, nju podrazumijevam u priči.
Ali da bi te žena voljela? Mora u tebi vidjeti biće koje joj imponira karakterom, intelektom, možda čak i tijelom- na dimenziji snaga.
Ja sam Itu prestala voljeti kao muškarca, kad su mi povjerljivi izvori rekli za neke stvari iz njegove prošlosti po kojima sam shvatila da je čovjek intelektualno i karakterno nedonešen. Pokušala sam s njim, unatoč tom stavu, živjeti u skladu i sreći, da bude popeglan, da mu skuham, da mu kažem lijepu riječ.

Nekakav sjaj u oku nisam mogla isfejkati, to se ne može. Ali nije bio tako suptilan po pitanju žena da bi ga to sunovratilo u depresiju: tek možda jesam doprinjela, ne želeći, u onom aspektu gdje je sebi morao priznati koju o sebi samom. Naime, lako je bilo živjeti u snovima dok si pretežno bio supijan, i živio s mamom koja te se u biti boji.
Nisam ga surovo kažnjavala niti kinjila zbog onog što je bilo, što sam saznala. Naprotiv, prkosna prema životu, okolini i ljudima nastojala sam s njim "ajde ipak", sjećajući se frendičine mame koja je uvijek govorila "nekad pitu treba napraviti od govana".

Moram priznati jedino da poslije toga nisam imala osobitu želju za tjelesnim kontaktom i da je taj odnos bio više cimerski nego išta drugo. Na njegovo "voliš li me" ja sam uvijek odgovarala "volim te"- jesam li u tome bila uvjerljiva ne znam. Voljela ga jesam, ali ne kao muškarca, prestala sam ga poštovati saznavši koliki je idiot bio u prošlosti jednim kardinalnim životnim potezom, i nakon toga bili smo si dobri, svjesna da sam zaglavila s njim i malom bebom, nije mu nedostajalo ničega od onog što sam mogla pružiti, nisam izvodila drame i predstave, nisam bila okrutna ni zla, pokušala sam "pitu od govana" i mantrala sam da pusti prošlost...
Ali poštovala ga nisam iznutra, nisam se voljela ljubiti s njim dok spavamo, i sve je to došlo nekako automatski, kao u onim pjesmama (pošto živimo ispod Turske kule) prekrasnim narodnim, kao u "Djevojka neće nedragoga", gdje će ona i pokušati i poslušati i ispoštovati, ali neće pa neće.

Da sad ustane iz groba, opet ga ne bih mogla poštovati. Voljela ga, kao biće, kao čovjeka, jesam. Nisam se puno ogriješila o njega. Nije ni on o mene. Ali ako nešto mogu tvrditi: muškarci, ako ste takvi da vas žena ne može POŠTOVATI u vidu snage, integriteta, razboritosti... Od toga ništa.
Možda to muškarcima nije važna kategorija kod žena- ne znam.
Ali kod žena to je alfa i omega priče.
Kad izgubiš poštovanje u njenim očima, izgubio si je, makar ti doživotno savijala sarme i pelene.
Ali u ovoj priči, možda je važnija kategorija (jer nije on nikog pa ni mene nešto ekstra volio): gadno je izgubiti poštovanje prema sebi samom.

Sve se ono što činimo, biramo, gdje mislimo da smo zajebali nekog i nešto... Skuplja. Možemo to zvati "karma" ili "Bog", ali zapravo smo mi sami, naše podsvjesno.
Što dobiješ na mostu izgubiš na ćupriji- i obratno.