Čovječe, kakav blog!

Pod dojmom sam razgovora s njom, a nadam se da ćemo možda postati s vremenom prijateljice. Ne srećem često ljude s tako posloženim i bistrim umom, naročito ne u okolnostima u kojima živim- prilično izolirano i bez nekog korijena (ja sam u ovo mjesto došla s jednim sasvim drugačijim naumom, nego da u njemu budem sama s djecom, u kući koja je predivna i velika ali u nju se ulagalo nije 30-tak godina ni minimalno- evo danas mi je jedan luster zamalo ruknuo na glavu, sad sam neke stvari ponaručivala opet... Dakle, imala sam drugačiji plan, i nastojim naći logiku u "tko zna zašto je to dobro" jer NE VOLIM predati ni bitku ni rat tek tako).
......................................

U razgovoru s tom ženom, prepoznala sam nešto što je svojstveno osobito inteligentnim ljudima, a to je jedna lagana indisponiranost, oporost ali ne koji oduzima gušt nego više stilski, nešto crnohumorno ali ne osobito veselo, plus minimum želje da se krevelji, preserava i da ispada da joj je bolje nego što joj jest.
Taj "što me briga što ti ili itko misliš", obično je karakteristika ili besramnih budaletina, ili prekaljenih boraca koji su svjesni da na kraju dana "u se i u svoje kljuse", pa ti kontaj što te volja, jebe joj se- zna ona.

.............................................
Neću prenositi naš kompletan razgovor, ali ostala sam pod dojmom nekih njenih misli i zaključaka.
Prvo, žena je značajno starija od mene, samohrana je mama također dvojice sad već momaka, i prošla je puno sranja- prilično gadnih sranja- dok se nije preobrazila u ovu koja je sad.
A sad, kad je gledaš, rekao bi "blago njoj"- sve na njoj djeluje kao da u tome uživa, od svoje bordo tabakere, do umjetnih noktiju i nakita, frizure s kojom se ne bih složila ali njoj stoji odlično, čitav njen stav, govor i način na koji se nosi odražavaju "boli me kurac" na onaj drzak i zgodan način, nimalo depresivan.

Djeluje kao žena koja se razočarala životom, i ako je nekad bila slomljena (iz njene priče dalo bi se zaključiti da jest, ali teško je to sad zamisliti jer je izašla očito osnažena)- nekako se pokrpala i djeluje moćno.
Razmišljala sam o njoj puno, i došla sam do zaključka da se kod nje dogodio, mentalno i duhovno, onaj neki proces koji se može usporediti s teretanom.
Kad kontinuirano kroz neki period radiš s većim težinama, svakodnevne i uobičajene stvari ti postanu ne lagane nego baš piece of shit. Djeluje mi da nakon njenog života, faktor tipa "nečiji pogled", "nečije mišljenje", "nepravde", "sitne zlobe", "država koja ne valja", "višak kilograma", "kiša pala po vešu"- ili što god- kod nje jednostavno nemaju težinu i moć da je izbace iz njenog zena, da je dotaknu.
Ako i nije bila inicijalno takva, ta je "radila s velikim težinama" i njeno je mišičje takvo da lakše ustaje, diže se i nosi. Neke joj stvari nemaju težinu.

-------------------------------------------
Da se razumijemo- ja još uvijek nisam izronila na tu obalu rijeke. Moj život, a i moje godine, još mi ne daju tu samozadovoljnost, snagu, i moć da podignem glas. Tek se trebam dokazati - hoće li me moje težine ojačati ili ću završiti s nekim već istegnutim ligamentom duha, tijela ili čega god.
Puno je toga preda mnom, evo na hlađenje sam stavila tortu za PRVI rođendan svog mlađeg sina.
Kad čujem "moja djeca su odrasla, uspješna, fina"- svaki put pomislim isto: mora da je božanstven osjećaj to moći reći.
Iskreno, ne zavidim mlađima od sebe- ali starijima kojima se tako posložilo- još kako!
I voljela bih naći se u takvoj poziciji.
Zato me ništa ne fascinira kao prilika da razgovaram sa ženama koje su prošle put nalik mome- a ne djeluju mi loše, o naprotiv.

---------------------------------------------
Iz razgovora s njom, ponijela sam nekoliko misli o životu.

Zanimljiv mi je dio u kojem mi je objasnila da samohrani roditelj lako stigne ispasti iz tokova.
Koliko god da su ovo vremena kad su razvodi uobičajena pojava, kad su djeca DOISTA i SASVIM tvoja briga i odgovornost, imaš želju da podospijevaš, i ne pretekne te.
Neki to "izblendaju" u neku novu priču- ona se, kaže, nije usudila puštati muškarce u živote svoje djece dok oni nisu poodrasli, a kad su poodrasli, kaže, izgubila je već interes za to da s nekim dijeli život.
Ručak, večeru, izlet, krevet, možda, ponekad, ako.
Ali život- više ne.

(Pokušavam se, u nekom povoljnom i sretnom ishodu bez šokova i drama, zamisliti za cca 20-25 godina. Neka tada imam npr. 60-tak godina. Ne živimo više kao kromanjonci, danas su ljudi sa 60 godina još uvijek dobrodržeći, seksualno aktivni, Bože zdravlja ima tu i zaista pristalih ljudi. Ajmo reći, šezdesetak godina, djecu sam odškolovala, osigurala im start, ovaj stariji će tad već biti u mojim sadašnjim godinama a mlađi pri kraju školovanja.
I što se sad tu događa, recimo.
Oni su raširili krila, i Barbara više nije mama koja kupuje školski pribor i tenisice, uvijek negdje landra sa sjebanom punđicom koju nekad vežem čak i štipaljkom za veš kad ne stignem pa zaboravim, djeca su više u furki "sretan Božić" nego "mama daj mi pusu".
Više nisam najbitnija u njihovim životima, tu su ženske, tu je život, i tko sam onda ja koja sam od 25-e u mantri "ja, samohrana mama?" Ono što znam- nisam im na grbi, nisam "o djeco moja ta zaboraviste Majku koja je za vas krv i život i znoj dala!!!!"- to mi je nešto najgore kad se roditelji prometnu djeci u muku, opterećenje i osjećaj da duguju.

Prije će biti da ću biti mama u stilu "uvijek se možete vratiti ovdje, ovdje je uvijek krevet i topli ručak i dok god postojim tičete me se"- ali ujedno ću ostati sama, u svojoj kući spremnoj da ih ugosti, uh još i unučad ako budem imala nitko sretniji. Zveknut će si Barbara set porculanskih navlaka na zube, pošišati kosu, kupiti si neke robice, servisirati auto i.............?
60 godina- gdje sam?

------------------------------------------
U za mene idealnoj varijanti, sa 60 godina bila bih sa svojim mužem.
Ta varijanta ne postoji kao takva- a sumnjam da će i postojati jer sam i sama sklona onom osjećaju "nakon ovog što se dogodilo mojoj djeci i meni, teško da bih ikad više riskirala na takav način".

Sa 60 nisam ni jebozovna priležnica (nisam bila ni s 25, da se razumijemo).
Nisam ni, Bože zdravlja fizičkog i mentalnog, za gledati sapunice i heklati.
Jesam li za ljubav?

Tko je muškarac, takvih nekih godina, koji bi mi bio par?
Žene u zrelijim godinama, u nedostatku izbora, znaju si na grbu nakačiti razne klošare, jebivjetre i mutante.
To znam iz okoline.
Postoje i ti neki rezoni "da mi čašu vode baba doda, da mi opegla, da ne plaćam podstanarstvo" (postoje i sada- kamoli u zrelijim godinama kad stvari postaju još žešće).
Možda postoje sretne iznimke, statistički trebale bi postojati i dobre furke.

Ali ako nečeg postoji više sa 60 nego s 37, to je sigurno i "soli u glavi".
To vidim po ovoj ženi koja me se dojmila svojom pojavom, spikom i stavovima.
Djeluje mi da je- za muškarce- APSOLUTNO zabole pička.
A ne djeluje mi ni neženstvena, ni gadna, ni neljubavna neka...

......................................

U nekom svom životnom razočaranju, ona je odradila sve što je morala.
Jebavala se s besparicom, sa strepnjama oko sinova, s unošenjem drva (Ličanka, a šta će nego s drvima).
Šparajući na sebi, ne samo financijski nego i vremenski, nije bila "konkuretna" na tržištu, onda kad su na cijeni bile neke slobodnije- da li bez djece ili naprosto bez brige o djeci. Prihvatila je to, bez suvišnih kuknjava, našla se u situaciji u kojoj je igrala djeluje mi prilično pošteno, bar po onom što mi je ispričala.

U samohranom majčinstvu (kao i meni pomalo što se događa), kroz nekih xy godina, primjerenije je postalo da o ljubavnim zanosima pričaju njeni sinovi - negoli ona.
Primjerenije je postalo da dobre jakne furaju oni- nego ona (zamišljam, i povlačim paralele).
Nije imala muža (kod nje se radilo o jednom ali zato bezvrijednom), da s njim podijeli niti to Nešto Što Je Bar Donekle Ljubav i u čem bi ispucavala svoje ljubavno i erotsko ženstvo bar u nekoj mjeri;
a niti da s njim podijeli obaveze i zadaće oko djece i života generalno.
Jednostavno- sve je to bilo na njoj, a bila je od sorte ispravnih i normalnih ljudi koji mare za to da potomstvo izdobri.

U tim "haljinu ću kupiti drugi put", "naći ću se s prijateljicama drugi put", "izaći ću na koncert drugi put"- djeca su odrasla, a ona se prilično izgubila u odnosima, tim više što su roditelji slijedom kronološke dobi umrli.
I osjetila se, kad su djeca otišla, kad je život prošao, kad su ljudi većinom bar za neke značajne odnose otišli u tim njenim "drugi put"- sama.

I pozorno sam je slušala, znajući da priča tu i o meni na neki način, da me se tiče to što govori.

--------------------------------------
Pa opet, za stolom u "Tomislavu" kraj mene i bebe, nije sjedila ni ogorčena, ni usamljena, ni jadna žena.
Sjedila je pobjednica svojih životnih bitaka,
koja je žrtvovala što je morala, ali ne osjeća da joj je itko dužan.

Djelovala mi je zadovoljno, privlačno i potentno.
Djelovala mi je kao žena kojoj bih, da sam muškarac njenih godina, rado prišla.
Ali djelovala mi je i kao žena kojoj nisam sigurna što bih rekla i ponudila, jer ne djeluje kao da traži.
Ili kao da želi biti nađena- naime, ne osjeća se izgubljenom.

Ne znam je li navečer usamljena. To se znam pitati, kako ona to sad hendla.
Mene od samoće itekako štite "mamaaaaa, daj mi........", stupanje starijeg sina po stepenicama, pusa prije sna, maženje s bebom, pa čak i te moje računice kome što treba, pribavljanja, nakuhavanja- sve me to ŠTITI od osjećaja ikakve praznine.

No pitam se kako ta, jedra i lijepog lica, beskrajno simpatična kratkokosa žena, provodi večer posve sama.
U kući koju je i stekla, i uredila, i dotjerala, i u njoj se godinama naskupljavala mrvica pod stolom, iskuhavala sinovima čarape, pisala s njima zadaće...

Jebi ti to, pobjede su to. Treba to moći, treba se ne izgubiti na tom putu, ponešto pustiti a ne osjećati se da ti fali... Pobjednica je u svim tim karakternim, filozofskim i sportskim pravilima života. Ali ide li iza toga - samoća?
------------------------------

Djelovala je sretno, božanstveno, ne zbog neke ljepote nego nekog GUŠTA kojim je zračila u svemu, od tog otvaranja tabakerice, do smješka, njene ljetne haljine... Ništa tu nije bilo estetski vrhunski, normalno da je debela kad je Ličanka, ima gay frizuru, ok... Ali žena koja isijava gušt, smirenost i "boli me kurac" na jedan način da joj pozavidiš.
U toku razgovora, jednom od sinova je otpisala poruku na mobač - sin je s curom na moru.

A ona, zadovoljna, u "Tomislavu" u Gospiću pije kavu i rekao bi- petorica muškaraca brinu o tome što će, kako će i s kim je sad. A ona sama, desetljećima. No, na neki način kojeg pokušavam zbog sebe prokljuviti (i vjerujem da hoću)- nimalo u nedostatku zbog toga.

Inteligentna, prodorna, ne volim taj izraz "cool" ali baš tako nekako... Gospođa u godinama, koja je sama podigla dva dečka, i koja je kupila tu haljinu koju, u pravilu, samohrane mame uvijek kupe "drugi put". I stoji joj fenomenalno, i uživa u njoj, iako ima tu špeka i svega što ide i uz godine i uz Liku. I živo je boli kurac, žena-gušt.

Djeluje mi da se može. Voljela bih je ponovo sresti. Otkako sam pričala s njom, osjećam da je više stvar u tome kako igraš nego kakve karte dobiješ. Djeluje mi zadovoljna- samo što ne znam da li, kao ja, ponekad ... Recimo, kad padne prvi snijeg, ili kad je proljeće ali baš rana zora... Osjeća li nostalgiju, osjeća li želju da je netko poljubi, da je jako stisne... Što radi sada?

"Popuni" li se to mjesto nekim životnim procesom, kao krastica... Ili ostane prazno, ali odnosiš se prema toj praznini kao prema faktu a ne nesreći? Imala bih je toliko toga pitati, zapravo, kad bi se ukazala prilika. Pod dojmom sam njenog lika.