Čovječe, kakav blog!

Disclaimer: iz mene progovara loše iskustvo, ali možda smo tu nekako i bliže istini. "Uvijek sve završava bliže bolu", kaže i naš Arsen.
........................................

Postoji nešto što sam prije smatrala najdirljivijim dokazom potencijala vječne ljubavi, a danas to smatram red flagom.
Kad mi je prvi muž pustio Samardžićevu, recimo, "ja svega sam se nagledo dok tebe nisam ugledo, i svašta sam se naslušo dok tebe nisam poslušo... anđele...".
Kad mi je pokojni muž napisao poruku, koju eto čuvam mada me boli, da sam njegov jedini anđeo ovozemaljski.
Bilo je još tih tipova koji su u meni, raskrinkavši celofan zajebancije i megabitch furki, prepoznali neku koja nije neka kuja.
Imam gard, doduše, ali ispod toga nije nešto kvarno.
Nije ni idealno. Nisam anđeo. Ali vjerujem da se referiraju na taj neki dio u kojem nisam pokvarena kuja, što me uostalom i dovelo, zajedno s glupošću, u situaciju u kojoj sa 37 godina jesam i koju ne bih poželjela u tom ljubavnom smislu pa ni sotoni.
---------------------------------------

Elem... Najdirljivije su ljubavi ljudi koji su negdje ozbiljno manjkavi ili u problemu.
(Svi smo mi manjkavi i u problemu, ama baš svi, do neke mjere. Postoje i ljudi koji su žešće, i o njima govorim).
Takvi vole najdirljivije.
Takvi u tebi vide slamku spasa, plutaču, priviđaš im se u anđeoskim bojama.
Problem je u tome što, bježeći tebi i u tebe, bježe od svoje odgovornosti, uzroka, a time i od rješenja problema koji ih inicijalno stvara očajnicima.

---------------------------------------------

I to dolazi na naplatu, vrlo brzo.
Nakon početnog šusa, nakon one šarene uvertire lijepog početka i svježine nove stranice.
Neka bude i suživot: fascinirani smo (btw, ja nisam protiv... načelno, smatram da je idealno da muškarci i žene žive zajedno).
Pitamo se zašto smo uopće ikad i pomislili da treba sam.
Recimo da ja otkrivam prekrasnost činjenice da su drva nacjepana ili vrt pokošen, da možemo autocestom i tamo gdje su sjebani zavoji i krivo napravljena cesta (prema Korenici).
Recimo da on uživa u blagodatima mojih gulaša, biskvita s voćem, divi se kako blješti nešto (e, to je pasta Pink Stuff- tople preporuke, nemam pojma što je unutra ali to diže apsolutno svaku prljavštinu... Imam ih 6 u rezervi da mi ne ponestane).

I ne samo praktične stvari (koje uopće nisu mala zajebancija- evo ja prva želim otpjevati pjesmu HEJ NA SVEŽE MLEKO MIRIŠE DAN ŽUTI LEPTIR MAZI MOJ VRAT, POKOSI MI OKUĆNICU TO BIH BAŠ VOLELA!!!).
Nego i ona utješnost da je tu netko tvoj, da te čeka s posla, da ćete popiti kavu, i ma koliko s djecom nisam sama toliko mi nedostaje odrasla osoba koja je sa mnom u svemu tome- i ja s njom.

Međutim, uvijek pamtim nešto što je rekla Itina liječnica- "a kakva vaša krivnja, stvari su jednostavne, za zdravu vezu su potrebne dvije, načelno zdrave, osobe... vi se krivite što niste uspjeli biti dvije načelno zdrave osobe? dajte, nemojte..."

I nakon tog početnog šusa, vraćamo se na stvari koje jesu, i na koje se ponešto zaboravilo, ponešto ih se izrelativiziralo, ali nije ih se riješilo nikakvim "anđelom" koji ti je došao u život.

Uskoro, sjebani vlastitim pizdarijama koje nas i dalje grizu i muče, postajemo ljuti na "anđela" koji nije anđeo niti se ikad takvim predstavljao, osjećamo se prevareni, i jebem ti ja to što ona sprčka u loncu, što on prodrlja kosilicom, jebem ti to što ona mrlja nekim rozim sredstvom kao da je sad Nobelovu nagradu zaslužila
ili što već.

Uostalom... Možda je samo stvar u tome da trebam naći PRAVU osobu (pravog anđela, jel... pa jovo nanovo).
------------------------------------------------------

Ključna je stvar baš to što je rekla doktorica. Potrebno je dvoje.
I ljubav je jedina stvar gdje dva objekta položena jedno preko drugoga nisu jedan križ, već uvijek dva križa.
I možemo biti najbliskiji. Možemo se ne odvajati jedno od drugog, možemo se svakodnevno spajati tjelesno u jedno tijelo, možeš mi do krvi izgristi ramena u strasti, mogu se rasplakati od toga koliko te volim bez kapi alkohola u organizmu...
Ali i dalje smo dvije osobe, i to je onaj limit ljubavi: gdje te ne amnestira od tvog individualnog ljudskog iskustva.

Gdje ljubav nije bijeg od istine, od sebe, od ičega.
Gdje nema anđela.

------------------------------------------------------------

U sretnim okolnostima, ima olakšanja, praktičnog olakšanja, ima onog "e nećeš bogami ti prati suđe ja sam žena" ili "makni se istog trena, nećeš ti dizati to teško, ja sam muško".
U sretnim okolnostima, ima iskrene ljubavi, prepoznavanja, ima i dobrih sitnica, ima toga da ti dok gledaš tv priđem sa svojim skupim serumom jer želim da ti lice ostane mlado, ima toga da me zajebeš u šetnju od dva sata jer kontaš da treba dići guzicu radije nego srati o ketu...
Ima.
Može biti.

Ali gdje je problem?
Kad u ljubav bježimo od onog što smo dužni sami rješavati.
Pa se, kad nas život vrati na "problem i dalje postoji" zgadimo osobe koja nije pružila dovoljan zaklon od istine.
I odjednom anđeo postaje vrag- a bio je, ili bila je, oduvijek, samo čovjek.

----------------------------------------------------------------

Ne kažem da trebamo tražiti idealne ljude, jer takvi ne postoje. Ali trebamo biti oprezni s onima koji u ljubav bježe. Iako ih, tako dirljivo mokre do kože, poželiš skloniti od kiše.
(Iako, tako dirljivo mokra do kože, poželim da me pustiš).

Nemojmo. Nađimo se kad se presvučemo u suho. Nemojmo očajnički.
Ne završi dobro, ama baš nikad, ni uz sve namjere svijeta, ni uz sve emocije i želje...
Dva čovika nakriž su uvik dva križa.